Jutro je u Vilafranki – prilično svježe – i mi novinari okruženi smo mnoštvom raspoloženih ljudi u zelenim košuljama i bijelim pantalonama; svi nose unificiranu garderobu i čujem veseli žamor sa svake strane. Pažnju mi privlači djevojčica koja će biti simbol „pobjede“ neobičnog „ljudskog tornja“. Prilično je ozbiljna za svoje godine i svjesna svoje uloge. Mala fieschia omotana je oko njenog tananog struka i tata je hrabri pred sami početak jedinstvene katalonske tradicije. Upija svaku njegovu riječ. „Odlučna je“, nadolazi mi misao, „jer se s odlučnošću ne može kalkulisati – bez obzira na godine“, nadolazi i druga.
PIŠE: DŽENETA ROVČANIN
Počeli smo svečano hodati do samog Gradskog trga. Prati nas muzika tradicionalnog instrumenta – gralle – i to je trenutak kada smo svi, makar nakratko, postali Katalonci – bez obzira iz kojeg smo dijela svijeta stigli u ovaj dio Španije.
Umjetnost od ljudskih tijela u biću svakog Katalonca
Dok razmišljam o tradiciji utkanoj u svoje biće, padaju mi na pamet samo svadbarski običaji ustaljeni u svakoj balkanskoj porodici. Iako svaka etnija ima „nešto svoje“, poput izvrsnog balkanskog folklora, ipak dolazim do zaključka da nemamo priličnu posvećenost kao Katalonci: oni generacijski prenose nasljeđe – svojim tijelima grade „ljudske tornjeve“.
Castells – ljudski su tornjevi koje grade amaterske grupe u katalonskim gradovima. Ramena jačih muškaraca – od dvojice do peterice – poslužit će onim lakšim za uspinjanje. „Ljudski tornjevi“ sastavljeni su od nekoliko „razina“, obično od šest do deset. Ljudi koji podržavaju „bazu“ tornja formiraju pinju, dok Pom de dalt – tri najviše razine tornja – čine djeca.
U toj masi primjećujem nekoliko boja, odnosno četiri boje košulja. Naivno mislim da su konkurenti, ali iskusniji Katalonci me ispravljaju: „Ne postoji konkurencija među nama, samo dobra zabava!“
Među njima ne postoji „zla krv“ – insistiraju na narativu da „tradicija ne poznaje suparništvo“ i to je prva lekcija koju svijet može naučiti od Katalonaca. Konačno sam povjerovala u ono što su mi kazali tokom same egzibicije: ljudi u roze košuljama nesebično su pomogli u izgradnji „baze“ onima u zelenim…
Valls – katalonska kolijevka „ljudskih tornjeva“
Nakon što smo stigli u Valls – u kolijevku „ljudskih tornjeva“ i rodno mjesto Roberta Gerharda i Narcisa Ollera – i baš kao u Gerhardovim skladbama i Ollerovom “Leptiru”, na svakom se koraku, u svakoj pori – bilo čovjeka ili građevine – osjeća „topla i nemirna krv“ – primjesa španskog folklora, koji je vrlo sličan balkanskom.
Ovaj je gradić udaljen od Barcelone oko stotinjak kilometara i za razliku od užurbanog života koji nosi svaki veći grad, Valls odiše toplinom, „domaćinskim“ okruženjem – ljudi su topliji, privrženiji… Stoga je valjda dom ove dugogodišnje tradicije, „ljudskih tornjeva“, upravo ovo mjesto – u blizini španske pokrajine Tarragone.
Odlazak u novoosnovani Muzej ljudskih tornjeva pružio nam je sjajnu misaonu dimenziju, uvid u tradiciju, i to simulacijom izgradnje „ljudskih tornjeva“. Ipak, čak ni simulacija ne može vjerno dočarati sve osjećaje koji te prožimaju dok uživo gledaš deset spratova ljudskih tijela, odlučnih tijela, koja svu svoju snagu usmjeravaju na svoje nasljeđe usađeno od strane predaka.
Villafranca del Penedès – glavna pozornica castellersa i dom dobrog vina
Iako „novijeg“ datuma osnivanja, „Vilafranca Castellers“ ima dužu tradiciju: stari su „tek“ osamdeset ljeta i od dvanaest – osam mjeseci provode „trenirajući“ gradnju „ljudskih tornjeva“.
Njihove su uniforme znakovite zeleno-bijele boje, a sve nadopunjava fieschia – crni pojas koji služi za zaštitu leđa, ali olakšava i penjanje tokom same egzibicije.
Pripreme noć pred „veliki dan“ vrlo su ozbiljne i svi su podjednako posvećeni – prvo trening, a potom se uživa u dobroj hrani i neobaveznim razgovorima.
Ako vam je prva asocijacija na Španiju, odnosno Kataloniju dobra muzika i vino – niste pogriješili. Osim što je glavna pozornica tornjeva od ljudskih tijela, Vilafranca je i dom dobrog vina – domaćeg, dakako, kao i dom dobrih ljudi…
„Malo mjesto s bogatom historijom“ treća je misao koja mi je sinula kad sam zakoračila u baziliku Santa Maria. Došla sam tik pred misu i skrušeno sam sjela na molitvenu klupu pored Katalonke koja me je pozdravila klimajući glavom, a potom mi tiho poželjela dobro zdravlje i sreću dodirujući mi ruku tek ovlaš. Četvrta misao koja mi je sinula: „Dobrota je ipak univerzalna.“
Ti romanski ostaci s gotičkom primjesom ostavljaju vas bez daha, a i odvode vas u neko drugo vrijeme – na drevne trgove, popločane kaldrmom, i ljubitelji historije zasigurno će doživjeti povratak u prošlost – u kojoj se mora uživati.
Baš ispred bazilike Santa Maria počelo je okupljanje castellersa. Nacionalna himna kod svakog je probudila emocije, i to odmah, a nezaobilazna gralla upotpunila je početak centralne svečanosti, odnosno egzibicije. Na Gradskom trgu bilo je najmanje pet hiljada ljudi, a u svjetlu bliskoistočnog sukoba – Ured gradonačelnika je na obližnoj terasi razvio i palestinsku zastavu, koja je stajala tik uz katalonsku – okupljeni su na to reagirali vrlo emotivno.
Sama gradnja „ljudskih tornjeva“ nije vremenski ograničena, ali aproksimalno trajanje penjanja je pet minuta. Napetost i iščekivanje bili su prisutni kod svakoga, a nakon uspješne gradnje desetospratnog „ljudskog tornja“ uslijedili su mnogobrojni aplauzi. Konačno, vrijedi ponovo napomenuti: oni najmlađi su zasigurno najhrabriji, a tome je dokaz i odlučna šestogodišnja djevojčica s početka ovog teksta. Dječije penjanje na sami vrh tornja je „šlag na torti“ – tako oni stariji Katalonci prenose mlađima ono što je u njima od samog postanka – ljubav prema precima i svojoj tradiciji.
Englesku verziju ovog teksta pročitajte OVDJE. Posebnu zahvalnost dugujemo dobrim domaćinima – DIPLOCAT-u i Vladi Katalonije za Jugoistočnu Evropu, bez kojih bi ovo iskustvo bilo nepotpuno.