Nasiha Kapidžić Hadžić silno je poticala dječiju maštu i kreativnost. Odatle je, između ostalog, i crpila inspiraciju za pjesme, priče i drame. Sjećanja na nju čuvaju kćerka Aida Hadžić, unuka Ema Tanović i sestra Sabiha Beba Kapidžić.
Piše: Sanda Hrkić
Njena rodna kuća u Banjoj Luci proglašena je spomenikom kulture, pod zaštitom je države. Kuća je i muzej, posvećen stvaralaštvu i životu pjesnikinje. Spomen-ploča postavljena je na toj kući 2003. godine, a njeni prijatelji pjesnici pokrenuli su inicijativu da ulica nosi njeno ime.
U razgovoru za Fenu njena kćerka Aida Hadžić prisjeća se da je uživala u igrama, beskrajnim pričama sa majkom, knjigama koje joj je čitala. Aida je, kaže, voljela izmišljati riječi i priče. Njena majka to je bilježila i pretočila u knjigu priča ‘Kad si bila mala’, koja govori o tome kako dijete vidi svijet i jezički ga oblikuje maštom.
– Kad sam shvatila da je njoj taj moj jezik bitan i zanimljiv, počela sam to raditi svjesno. Tjerala sam je da to zapiše ali to više nije bilo to, “omudrjela sam”. Ipak tu je izgleda bio izvor moje posvećenosti jeziku, što mi je postalo profesija – priča Hadžić. Ona je 1986. diplomirala engleski i francuski, 1989. postala magistar opšte lingvistike, a radi, između ostalog, kao prevodilac.
I njena kćerka Ema (26 godina) naslijedila je lingvističku sposobnost i sklonost pisanju. Završava doktorski studij psihologije na Yaleu (SAD), a to joj je pomoglo i u karijeri. Svi hvale njeno pisanje, bilo da piše esej iz književnosti ili naučni rad iz psihologije, na engleskom ili bosanskom.
– A mi ponosno kažemo, “to smo naslijedile od majke i nene Nasihe” – kazala je. Prisjeća se Hadžić školskih dana i vremena kad se, zajedno sa drugaricama s Koševa (iz Osnovne škole ‘Ahmet Fetahagić’), takmičila u tome ko zna više pjesama napamet.
Morala je održati reputaciju, znati skoro sve mamine pjesme napamet. Nije joj to bilo teško. Učiteljica ih je podržavala, imali su male školske poetske maratone. A i kući, kad padne prvi snijeg, sa drugaricama je pripremala priredbu za roditelje, recitirali su vlastite stihove.
– Voljeli smo se igrati pjesnika, mama nas je podržavala u tome. Uživale smo u festivalu ‘Mali šlager’, navijali i glasali da pobjede mamine komponirane pjesme, naročito ‘Lete, lete laste’ i ‘Pahuljice’ – prisjetila se.
Kad je Julio Marić komponirao ‘Lete, lete laste’, promijenio je stihove, pa glase “a Gigica (umjesto Idica) raste”. Tu smo se, kaže Hadžić, moje drugarice i ja “uvrijedile” jer Gigica je bila njegova mala kćerka, a on je mami rekao “šta ima veze, tvoja je već velika”.
Aida Hadžić rado se sjeća i posjete ‘Koloniji Lastavica’, koju je Izdavačko preduzeće ‘Veselin Masleša’ organiziralo za djecu čitaoce i autore nagrađenih radova. Nagrada je bila sedam dana na moru (najčešće u Zaostrogu) u druženju sa piscima, čije knjige je izdala biblioteka ‘Lastavica’.
– Mama je u ‘Koloniju’ išla kao urednica biblioteke i kao pisac-gost, ja sam je pratila. Tako sam upoznala Branka Ćopića – mog idola, Miru Alečković, Desanku Maksimović, Daru Sekulić, Nedžatija Zekeriju… I u kući sam bila okružena najboljim dječijim knjigama, čitanju nije bilo kraja. Bilo je to divno i bezbrižno djetinjstvo 70-tih, s mamom koja mi je bila najbolji prijatelj, podrška, uzor, inspiracija i izvor ljubavi, pokretač svega što ostaje bitno za život – kaže Hadžić.
U rodnoj kući pjesnikinje u Banjoj Luci živi njena sestra Sabiha Beba Kapidžić. Ona je jedan od pokretača susreta Banjalučana ‘Vezeni most’ koji se održavaju svakog ljeta, već 16 godina. Godinama se taj susret pisaca održavao u bašti te kuće, uz Bebu kao domaćicu. Sad se održava u Kulturnom centru Banski Dvor.
Ponosna je i zahvalna Aida Hadžić za njegovanje te tradicije Banjalučana, prvenstveno tetki Bebi za koju kaže da još ima energije da se nesebično angažira oko svega toga.
Ona je istinska čuvarica nasljeđa njene majke. Angažirala se i za postavljanje spomen- ploče na kući 2003. godine i za to da Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donese odluku o zaštiti tog objekta 2006. godine. Njena tetka Beba u kući održava i spomen-sobu ‘Nasihinu sobu’ prepunu slika, knjiga, rukopisa, uspomena….
– Inicijativa o tome da ulici, u kojoj je kuća, nosi mamino ime postoji godinama, ali još nije bilo razumijevanja nadležnih organa za to. Ne znam za ništa novo, osim da Međunarodni centar ‘Vezeni most’ Banja Luka ne planira odustati od tog projekta – kaže Nasihina kćerka.
Dodaje da Turistička zajednica planira suradnju sa Zavodom za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Republike Srpske, da bi rodna kuća Nasihe Kapidžić Hadžić bila uvrštena i u turističku ponudu grada.
Djela Nasihe Kapidžić Hadžić dio su nastavnog plana i programa Federacije BiH. Aidu Hadžić raduje i to što je 2015. godine, u lektiru za 2. razred osnovne škole u Republici Srpskoj, uvrštena pjesma njene majke ‘Rođendan u šumi’.
– To jeste samo jedna pjesma, ali je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo izdao divno ilustriranu slikovnicu tvrdog poveza s tom pjesmom, koja je ustvari kao mala priča a rade i na drugom izdanju. Zavod je zainteresiran i da štampa izbor iz mamine poezije, čim prava budu slobodna. Možda i komplet od četiri Olimpijske slikovnice, koje je mama napisala 1982., u susret Olimpijadi (‘Vujo Vučko Vuk’ i ostale) a ilustrirao Jože Trobec, autor maskote Vučko – kaže ona.
Vjeruje da bi to bio divan projekt, da te slikovnice ponovo budu popularne među djecom. ‘Promovirale bi maskotu Vučka, ali i olimpijske planine Jahorinu i Bjelašnicu.
Iz oblasti izdavaštva ističe suradnju sa Izdavačkom kućom ‘Bosanska riječ’ iz Tuzle i piscem Šimom Ešićem, vlasnikom i urednikom. Kaže da, osim štampanja djela njene majke, vrijedno rade i na njegovanju njenog djela u cjelini.
Spomenula je i izložbu o Nasihi Kapidžić Hadžić, koju je Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu organizirao u novembru 2018. Tad su predstavljene najpoznatije pjesme, ilustrirane od slikara Dejana Slavuljice, a sve to je bilo prilagođeno i slijepoj i slabovidnoj djeci.
– Autorica izložbe, viša kustosica Tamara Sarajlić-Slavnić moja je drugarica iz djetinjstva, jedna od onih sa kojima sam navijala na ‘Malom šlageru’ za mamine pjesme – naglasila je.
Silno je raduju te aktivnosti izdavača i Muzeja, u vrijeme kad djeca ‘skidaju’ knjige i prepisuju lektire s interneta. To znači da još ima djece koja u čitanju uživaju i nastavnika koji ih u tome potiču.
– Najsretnija sam što vidim da, u bogatstvu bh. dječije književnosti, mamino djelo još živi. Sretna sam kad mi neko od prijatelja zatraži knjigu djetetu za lektiru, želi je pročitati iz radoznalosti ili ponijeti sa sobom u inozemstvo da bi i mladi naraštaji saznali, osjetili i sačuvali nešto od lijepih, toplih i vrijednih djela na kojima smo mi odrastali – kaže Aida Hadžić.
Nasiha Kapidžić Hadžić rođena je 1931. godine, a preminula je 1995. godine u Sarajevu, nakon teške bolesti. U rodnoj Banjoj Luci zadnji put je bila pred rat u BiH. Unuka Ema pamti je samo po pričama i slikama, ali je ponosna na nenu. Kad je tako uhvati nostalgija ili da bi dočarala svojim američkim prijateljima, prevodi nenine pjesme na engleski.
Ema Tanović otišla je u SAD na studij, sa 16 godina. Doktorsku disertaciju odbranila je u maju ove godine, sa 25 godina. U BiH dođe nekoliko puta godišnje, ali rijetko ode u Banju Luku. Tamo je posljednji put bila kad joj je bilo 12 godina. Tada je, na pjesničkim susretima ‘Vezeni most’, recitirala nenine pjesme (u bašti rodne kuće), na bosanskom i na engleskom jeziku.