„Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“ (Meša Selimović, “Derviš i smrt”)
Tim duboko filozofskim i misaonim riječima Meša Selimović otvara „Derviš i smrt“ – roman koji je ostao duboko utkan u svako biće s južnoslavenskih prostora. Ahmed Nurudin je postao svojevrsna oda ili univerzalija čovjeka – suočenog sa vlašću, nepravdom, strahom, sumnjama i obrisima granica vlastitih uvjerenja. Iako smješten u određeni vremenski hronotop – u svojoj srži govori o čovjeku koji je na svim vremenskim sekvencama samo – čovjek.
Više od pola stoljeća nakon što je Zdravko Velimirović Mešin roman prenio na filmsko platno, „Derviš i smrt“ vraća se ponovo na ekrane. Film iz 1974. godine, jedno od najznačajnijih ostvarenja jugoslavenske kinematografije, danas ponovo živi kroz festivalske projekcije i digitalnu restauraciju.
Uoči večerašnje projekcije na Sarajevo Film Festivalu, razgovarali smo s Mladenom Velimirovićem, rediteljom, scenaristom, producentom, fotografom i sinom Zdravka Velimirovića, koji u svome sjećanju brižno čuva svoga oca – velikog reditelja, scenaristu, profesora, čovjeka koji je živio film…
RAZGOVARALE: Dženeta Rovčanin / Adna Burak
Kada govori o svome tati, vidi se jasno da Mladen nije fokusiran na očeve mnogobrojne nagrade ili priznanja. Mladenova priča o njegovom uspješnom ocu počinje baš kako treba: ljudski – čovjekom.
Zdravko Velimirović, kaže, bio je svestrano obrazovan i nadahnut stvaralac, ali prije svega blag i pun razumijevanja za druge.
„Voleo je da čuje savet svakog čoveka na koga bi naišao i imao je uvažavanja. Smatrao je da je najveća kvalifikacija prvo ljudskost, a onda i ostalo“, prisjeća se Mladen.
Ta ljudskost, čini se, nije bila ostavljena postrance ni izvan filmskog seta. Velimirović je poseban odnos imao i prema svojim studentima na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Mladen pamti kako su pojedini studenti dolazili u njihov dom na dodatne razgovore i konsultacije.
„Pamtim dobro: ponekad su dolazili kod nas u posetu oko 18.00 časova uveče na dodatne diskusije i savetovanje tokom rada na svojim studentskim filmovima. Meni kao malom bilo je zanimljivo i da slušam, uz malu obavezu da donesem posluženje“, kaže uz smijeh.
Ta uspomena koja je kodirana u Mladenovoj svijesti možda ponajbolje opisuje kakav je čovjek bio Zdravko Velimirović: profesor koji je svoju profesionalnu, prosvjetnu dužnost čak i nakon završetka radnog vremena „preslikavao“ i na svoj lični moralni kompas.
Čovjek u makrofokusu Velimirovićevog filmskog opusa
Kada govori o očevom filmskom svjetonazoru, Mladen posebno izdvaja vrijednosti koje su se provlačile kroz njegov cjelokupni opus.
Dobrota, ljepota, ljubav, pravda i sloboda, kaže, bile su među najvažnijim idejama njegovog stvaralaštva. Igrani filmovi nisu bili jedini prostor u kojem ih je istraživao. Velimirović je iza sebe ostavio i značajan dokumentarni opus koji, smatra njegov sin, tek treba dobiti veću pažnju javnosti.
Sam Zdravko Velimirović jednom je ovako govorio o svom odnosu prema publici i filmu: „Nikada nisam hteo da šokiram publiku, psihički je razbijam i demorališem je, a pravednost, istinitost i ljudskost ključni su motivi mojih filmova.“
Te riječi su glavna determinanta autorskog potpisa Zdravka Velimirovića. On filmom nije govorio samo priču; u njegovom makrofokusu je uvijek bio čovjek.
„Derviš i smrt“ – film zbog kojeg nastavljaju živjeti i Meša i Zdravko: „Prava umetnost, kao što su Mešina reč i Zdravkova slika, traži vreme i duboko razmišljanje“
U tom kontekstu posebno mjesto zauzima „Derviš i smrt“ – ekranizacija romana Meše Selimovića.
Film je nastao 1974. godine, a njegovo kreiranje predstavljalo je veliki stvaralački izazov. Prenijeti na filmsko platno roman čija se najveća snaga nalazi u unutrašnjem svijetu glavnog junaka značilo je pronaći način da ono što postoji u mislima i preispitivanjima Ahmeda Nurudina postane filmska slika. Za Velimirovića je, međutim, upravo čovjek bio u središtu.
Više od pedeset godina kasnije, film se vraća gledaocima, a njegova nova festivalska projekcija pred sarajevskom publikom otvara i pitanje koliko su teme kojima se bavio i danas prisutne – odnos čovjeka i vlasti, strah, nepravda, moral, odgovornost i pitanje koliko se pojedinac može oduprijeti okolnostima koje ga oblikuju…
Sarajevo i Mešin „povratak kući“
Mladen Velimirović ističe važnost očuvanja kulturne baštine kroz proces digitalne restauracije koja je rađena prema najvišim svjetskim standardima. Za njega, povratak filma u Sarajevo ima poseban emotivni značaj.
„Ono što je veoma lepo i važno je da se svi narodi bivše Jugoslavije veoma vole roman ‘Derviš i smrt’. Veoma vole kulturu i tradiciju. Balkanu su… oduzeli budućnosti, ali kulturu nisu i ne mogu. Zato je važno da se kulturna baština održava“, govori Mladen.
„Restauracija je trajala veoma dugo. To je rađeno u četiri studija, u trima državama. Svaki kadar je posebno obrađivan da bi se izvukao onaj originalni kolorit koji je moj otac zamislio sa snimateljem Nenadom Jovičićem. Želja nam je bila da film ostane budućim generacijama onakav kakav zaista jeste – vanvremenski“, pojašnjava.
„'Derviš i smrt’ pripada Sarajevu. Iako je to svetska književnost, duh ovog grada je u svakoj rečenici i svakom kadru. Zato je večerašnja projekcija na SFF-u zapravo povratak kući“, siguran je Mladen.
Sjećanja na Mešu i crtice iz života porodice Velimirović
Mladen danas film ne posmatra samo kao djelo velikog reditelja. On u njemu vidi i dio vlastitog porodičnog sjećanja.
„Meša Selimović je bio jedan blag, blagi gospodin, dobronamerni čovek… On je mom ocu pokazao da je bio jedan divan gospodin, da je prošao kroz život sam kao umetničko delo. Bio je jedan čovek koji je bio pun razumevanja i tolerancije sa velikim slovom T na početku“, prisjeća se Mladen.
Saradnja između Velimirovića i Selimovića počela je nakon što je Selimović pogledao Velimirovićev film „Lelejska gora“. Mladen je ispričao i zanimljiv detalj s prve projekcije filma „Derviš i smrt“.
„Meša Selimović je palio malo svetlo više puta tokom filma, zapisivao neke stvari… Na kraju je onaj papir gužvao i bacio… Rekao je: ‘Ja shvatam da je ovo Vaše delo koje ste Vi radili po motivima mog romana'“, sjeća se on.
Vanvremenska oda Mešinom peru i Zdravkovom filmskom oku
Priča o Zdravku Velimiroviću danas se ne završava njegovom smrću. Nastavlja se kroz filmove, fotografije, dokumente, porodične arhive, izložbe, knjige i sjećanja ljudi koji su s njim radili i živjeli. Nastavlja se i kroz njegovog sina.
Na pitanje na koje sve načine danas čuva svog oca od zaborava, Mladen govori o odgovornosti porodice prema djelu koje su prethodne generacije stvarale s uvjerenjem da umjetnost mora ostaviti trag.
„Kultura spašava svet i posebno narode koji su imali mnogobrojne izazove u prošlosti“, kaže Mladen, ističući da je fokus njegovog oca kroz cijeli život bio na ljepoti i dobroti – ne samo onoj vanjskoj, nego prije svega na unutrašnjoj ljepoti, dobrim i plemenitim mislima o čovjeku.
I možda upravo tu, u toj misli, treba tražiti i razlog zbog kojeg „Derviš i smrt“ i danas traje, jer filmovi se mijenjaju, vremena prolaze, generacije dolaze i odlaze, ali pitanja o običnom čovjeku – sa svim svojim sumnjama i strahovima – ostaju.
Kada se večeras, pred novom sarajevskom publikom, ponovo podigne filmsko platno i pojavi Ahmed Nurudin, s njim će se na određeni način vratiti i njegov reditelj – Zdravko Velimirović.
Njegov sin kaže da bi mu, kada bi danas mogao sjesti s njim i zajedno pogledati film, rekao samo jednu rečenicu: „Tata, uspeli smo! Kultura je pobedila.“
Premijera filma „Derviš i smrt“ počinje večeras u 21.00 sat u „Cineplexxu“ Sarajevo.