Od februara prošle godine eksperiment iskorištavanja resursa kisika na licu mmjesta na Marsu uspješno proizvodi kisik iz atmosfere crvene planete bogate ugljen-dioksidom.
Istraživači sugerišu da bi se uvećana verzija Moxieja mogla poslati na Mars, kako bi kontinuirano proizvodio kisik brzinom od nekoliko stotina stabala, prije nego što ljudi odu na planetu.
Moxie je sletio na površinu Marsa kao dio Nasine misije rovera Perseverance. U studiji istraživači izvještavaju da je do kraja 2021. godine Moxie mogao proizvesti kisik u sedam eksperimentalnih vožnji, u različitim atmosferskim uvjetima, danju i noću, te kroz različita godišnja doba na Marsu.
U svakoj vožnji postigao je svoj cilj proizvodnje 6 g kiseonika na sat, slično brzini skromnog drveta na Zemlji.
Nadaju se da bi sistem u punom kapacitetu mogao da generiše dovoljno kisik da izdrži ljude kada stignu na Mars, i da pokrene raketu da vrati ljude na Zemlju.
“Ovo je prva demonstracija stvarnog korištenja resursa na površini drugog planetarnog tijela i njihove hemijske transformacije u nešto što bi bilo korisno za ljudsku misiju”, rekao je zamjenik glavnog istraživača Moxie-a Jeffrey Hoffman, profesor prakse na Odsjeku za aeronautiku i astronautiku Massachusetts Institute of Technology (MIT).
Trenutna verzija instrumenta je mala po dizajnu kako bi se uklopila na brod Perseverance, a napravljena je da radi u kratkim periodima. Puna fabrika kisika uključivala bi veće jedinice koje bi idealno radile neprekidno.
“Jedina stvar koju nismo pokazali je rad u zoru ili sumrak, kada se temperatura značajno mijenja”, rekao je Michael Hecht, glavni istraživač misije Moxie na MIT-ovoj opservatoriji Haystack.
“Imamo keca u rukavu koji će nam to omogućiti, a kada to testiramo u laboratoriji, možemo postići tu posljednju prekretnicu da pokažemo da zaista možemo raditi u bilo kojem trenutku.”
Ako sistem može uspješno raditi uprkos stalnom paljenju i isključivanju, to bi sugerisalo da bi sistem punog opsega, dizajniran da radi neprekidno, mogao to raditi hiljadama sati.
Nalazi su objavljeni u časopisu Science Advances.