Učinilo se to revidiranjem popisa dijagnoza kako bi se bolje mogao proučiti fenomen i odrediti imali svrhe tretirati ga kao bolest. I ima!
“Cilj nam je pomoći ljudima, a ne ih stigmatizirati kao bolesne”, naveo je WHO.
Ovakav potez izazvao je prosvjede gaming industrije, koja je zabrinuta da bi se igranje računalnih igara moglo shvatiti kao ponašanje koje zahtijeva liječenje. Prema standardima SZO-a, ovisnost o računalnim igrama postoji ako traje najmanje godinu dana i znatno ugrožava sposobnost igrača da funkcionira u školi, na poslu ili u obitelji i među prijateljima.
Isto tako, duhanska industrija borila se protiv klasifikacije cigareta kao smrtonosnih, ali uz brojne dokaze koji to potvrđuju, morala je utihnuti. Tako će s vremenom utihnuti i gaming industrija, koja već poduže vrijeme na tržište izbacuje naslove koji doslovno potiču što dulje i konstantnije igranje kako bi se napredovalo u igri.
Zato se sve manje nudi “single player”, ili je jako skroman, a sve više “multiplayer”, koji nudi daleko više mogućnosti i zabave. Ali i troši vrijeme pa samim time utječe na ponašanje pojedinca do mjere da ne spava, ne jede, ne kreće se, ne vodi računa o sebi u globalu. Upravo to objašnjavaju i liječnici kao John Jiao.
“Treba biti jasan, ovisnost o video igrama nije vezana uz vrijeme koje se provede uz njih, već kad video igre postanu prioritet pa se zbog njih počne zanemarivati zdravlje, higijena, odnosi s ljudima, financije… Igranje samo po sebi nije poremećaj, poremećaj je ukoliko one postanu životni prioritet”, naglasio je Jiao.
Ima smisla to što priča i WHO se tako postavlja, na čemu bi buduće generacije, ali i pripadnici postojeće s problemom ili naznakama problema, svakako trebali biti zahvalni.