New York Times posvetio je tekst Sarajevo Film Festivalu ističući da festival koji je nastao u ratnoj zoni i 30 godina nakon osnivanja nastavlja da napreduje, ali da “korijeni još uvijek definiraju njegov karakter”.
Počevši od pojašnjenja da su od 1992. godine srpske snage držale pod opsadom grad Sarajevo, nemilosrdno ga bombardirajući i prekidajući opskrbu strujom, grijanjem, tekućom vodom i redovnom opskrbom hranom naglasili su da je sam izlazak vani zbog snajperista bio čin opasan po život.
“Ipak, to su bili uvjeti u kojima je Sarajevo Film Festival zaživio. Slaveći svoju 30. godišnjicu, festival, koji traje do petka, postao je glavni događaj filmske industrije za balkansku regiju, ali njegovi korijeni još uvijek definiraju njegov karakter”, navodi se u uvodu teksta New York Timesa.
Pojašnjavajući okolnosti rata u BiH, navode da je Mirsad Purivatra, osnivač festivala, živio u podrumu s ostalim članovima, kako ih je nazvao, “punk” kolektiva – umjetnicima koji su radili u pozorištu, muzici i filmu.
“Nakon nekoliko mjeseci shvatili smo kako fizički preživjeti, ali onda smo se zapitali: ‘Kako ćemo psihički preživjeti?'”, rekao je Purivatra za ovaj američki medij. Pojasnili su kako su Purivatra i njegovi suradnici počeli postavljati performanse u podrumu i pozivati umjetnike da naprave instalacije.
Na kraju je glas o tim naporima došao do međunarodnih medija, što je inspiriralo pisce i umjetnike izvan Bosne da posjete Sarajevo i podignu svijest o stanju grada kroz djela kulturne solidarnosti.
“Logistika stvaranja kina bez struje činila se nemogućom, ali je Purivatra prenio želju Susan Sontag i njenom sinu, Davidu Reiffu — dvojici najvažnijih saveznika opkoljene umjetničke zajednice — koji su zatim o tom pitanju razgovarali s vojnicima iz misije Ujedinjenih naroda koja je dostavljanje humanitarne pomoći. Nekoliko sedmica kasnije, ‘dva tipa su nam pokucala na vrata s generatorom i pedeset litara benzina’, prisjetio se Purivatra”, navode dalje u tekstu.
Spas u gradskom podzemnom kinu
Pojasnili su kako su organizatori jednom sedmično prikazivali VHS trake iz biblioteke Akademije izvedbenih umjetnosti, ali kako je vrijeme prolazilo i njihova međunarodna mreža rasla, program u njihovom otrcanom kinu – ulaznica: jedna cigareta – postajao je sve impresivniji.
“Dok su druge nezavisne grupe po Sarajevu također organizirale projekcije i nastupe, Purivatrin kolektiv je namjeravao stvoriti legitiman festival i postati ‘dio svijeta kakav treba biti, s pravim projektorima i tehničkim profesionalizmom'”, navodi New York Times za koji je Purivatra pojasnio kako je to bio “naš oblik otpora”.
Jasmila Žbanić također je za New York Times govorila kako je kao studentica “pronašla su slamku spasa u gradskom podzemnom kinu”.
“Sjećam se da sam prisustvovala jednoj od projekcija u podrumu – čak je i ljeti tamo dolje uvijek bilo ledeno hladno. Gledali smo ‘Djevojka iz tvornice šibica’ Akija Kaurismakija – rekao je Žbanić. VHS kopiju filma poslali su programeri Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu. Kad je godinama kasnije Žbanić zamoljena da na istom festivalu predstavi formativni film, njen je izbor bio očit: ‘Taj film, odluka da ga pošaljem i prikažem, promijenili su mi život'”, rekla je.
Festival je bio “simbol onoga kako bi regija mogla i trebala izgledati”, kazala je Žbanić, jer su ljudi tijekom događaja “rado sarađivali i gradili nešto lijepo”.
“Iako festival još uvijek nema infrastrukturu i finansiranje kao stariji i veći regionalni festivali u Hrvatskoj i Srbiji, on je rastao i transformirao se mnogo brže, jer njegove organizatore ne zanimaju propaganda ili nacionalističke koncepcije bosanske kulture”, dodala je.
Jovan Marjanović, direktor Sarajevo Film Festivala, počeo je raditi za organizaciju prije više od 20 godina, a za New York Times je rekao: “30. je godišnjica, pa se očito trebamo osvrnuti unatrag, ali to je uvijek bio dio DNK festivala”, rekao je Marjanović, ukazujući na dugotrajnu sekciju pod nazivom “Suočavanje s prošlošću” koja ističe filmove koji se bave pitanjima ne samo povijesti bivše Jugoslavije, ali i nedavnim previranjima u mjestima poput Libanona i okupiranih palestinskih teritorija.
“Kada je festival tek počeo, radilo se o rekonstrukciji – o skretanju pozornosti na znamenitosti koje još uvijek služe svrsi i trebaju se ponovno izgraditi”, rekao je Marjanović dalje, “Ali sada smo završili s obnovom ratom uništenih zgrada. Radi se o novim talentima. Nova energija. Želimo gledati u budućnost”.