Ruža Petrović iz sela Raklja u Istri bila je članica partizanskog pokreta. Uhapšena je 1944. godine i brutalno mučena od strane italijanskih fašista – izbijeni su joj zubi, spaljena koža, izbodene oči. Oslijepila je, ali nije progovorila.
Nakon rata nastavila je pomagati kao bolničarka. Nije tražila osvetu. Nije tražila slavu. Danas gotovo niko izvan Istre ne zna za nju. Njena tiha hrabrost bila je jača od mržnje i smrti.
Ružu nije spriječio zločin da pomaže drugima…
Ruža Petrović, seljanka i domaćica, rođena je u Režancima 17. oktobra 1911. Bila je aktivistkinja i organizatorica NOP-a na području Svetvinčenta. Ona je doživjela i preživjela jedan od najzvjerskijih zločina u Istri.
22. jula 1944. domaći italijanski fašisti iz Svetvinčenta iznenada su upali u Ražance i izvršili pretres njene kuće. Pošto su u kući našli više odjevnih predmeta i hrane negoli je potrebno za njenu porodicu, optužili su je da radi za NOP, oduzeli sve pronađeno u kući, uhapsili i primorali da opljačkanu robu vlastitom zapregom odveze u granizon u Svetvinčentu.
Tu su je zatvorili i cijelu noć maltretirali, mučili, a zatim pustili. Uputila se kući, ali su je domaći fašisti dočekali na pola puta, vezali je konopcem za stablo jasena i da ih ne bi prepoznala, jedan zločinac među njima bodežom joj je iskopao oči.
Ovako vezanu i izmasakriranu pronašli su je seljaci i odveli na Hirurški odjel Opće bolnice u Pulu, gdje se neko vrijeme liječila i nakon oporavka puštena je kući. Zbog ovog zločina sve do smrti imala jake glavobolje koje su bile posljedica iskopavanja očiju, a nakon tog zločina izgubila je osjet mirisa i okusa.
Dolaskom kući, iako bez oba oka, nastavlja raditi za NOP i bila je od velike koristi za aktiviste NOP-a na terenu.
Prije masakra od organizacije AFŽ-a za Istru bila je izabrana za delegata I oblasne konferencije AFŽ-a za Istru koja se održala 23. jula 1944. (upravo na dan zločina) u šumi iznad Rašpora na Krasu, ali zbog izvršenog zločina nije mogla otputovati.
U junu 1945., Ruža Petrović bila je u delegaciji istarskih žena na Kongresu žena Hrvatske u Zagrebu, na kojem je održala pozdravni govor i, među ostalima, upoznala Vladimira Nazora. Umrla je 1958. i sahranjena je na Gradskom groblju u Puli.