Šampon, krema za lice, gel za tuširanje, pasta za zube, proizvode za ličnu njegu svakodnevno nanosimo na kožu i kosu, a da pritom često i ne razmišljamo previše o njihovom sastavu.
Međutim, novo istraživanje provedeno u SAD pokazalo je da deklaracija ne mora uvijek otkriti cijelu priču. U čak 85 posto analiziranih proizvoda pronađene su potencijalno štetne hemikalije koje nisu bile navedene među sastojcima, piše The Guardian.
Novo istraživanje analiziralo je 113 proizvoda za ličnu njegu i domaćinstvo kupljenih kod velikih američkih trgovaca, uključujući Target i Amazon. Među njima su bili šamponi, sapuni, hidratantne kreme, paste za zube, proizvodi za bebe, gelovi za tuširanje, proizvodi za intimnu higijenu i sredstva za čišćenje.
Rezultati su iznenadili čak i same istraživače.
U otprilike 85 posto testiranih proizvoda pronađeni su spojevi koji mogu predstavljati zdravstveni rizik, a nisu bili navedeni na deklaracijama. Laboratorijskim testiranjem u prosjeku je otkriveno više od tri puta više hemikalija nego što ih je bilo navedeno među sastojcima.
Ni oznake „prirodno“ i „eko“ nisu garancija
Posebno je zanimljivo ono što su istraživači pronašli u proizvodima koji se kupcima predstavljaju kao prirodniji ili sigurniji izbor.
Čak 26 posto proizvoda označenih terminima poput „eco“, „green“ ili „natural“ sadržavalo je barem jedan potencijalno opasan spoj.
U nekim proizvodima koji su se reklamirali kao „100 posto prirodni“ pronađene su sintetičke hemikalije, dok su ftalati otkriveni čak i u proizvodima s oznakom „bez ftalata“.
Poznati alergeni pronađeni su i u nekim proizvodima označenima kao hipoalergeni.
Među detektiranim tvarima bili su ftalati, parabeni, PFAS i formaldehid, skupine spojeva među kojima se nalaze endokrini disruptori i karcinogeni, kao i tvari povezane s reproduktivnim, neurološkim i drugim zdravstvenim rizicima.
To, naravno, ne znači da će korištenje proizvoda u kojem je pronađen određeni spoj automatski izazvati bolest. Rizik zavisi od konkretne tvari, njene koncentracije, učestalosti i trajanja izloženosti, kao i od brojnih drugih faktora.
Kako hemikalija može biti u proizvodu, a da je nema na deklaraciji?
Istraživači još ne mogu sa sigurnošću objasniti kako su svi nenavedeni spojevi završili u proizvodima.
Moguće je da neke tvari nastaju hemijskim reakcijama između sastojaka, da u proizvod dospiju putem kontaminiranih sirovina ili iz plastične ambalaže.
Autori istraživanja upozoravaju da ni proizvođač u nekim slučajevima možda nije svjestan prisustva određene hemikalije jer problem može početi već kod dobavljača sirovina.
Poseban problem predstavlja riječ „fragrance“ ili „parfum“, odnosno miris, na popisu sastojaka.
Iza tog jednog pojma može se skrivati veliki broj različitih hemijskih spojeva, a američki propisi ne zahtijevaju uvijek da proizvođač pojedinačno navede svaki od njih.
Upravo je ta kategorija u istraživanju bila jedan od najčešćih izvora nenavedenih potencijalno problematičnih tvari.
Potrošač teško može znati cijelu priču
„Vrlo je teško pojedinom potrošaču znati šta se nalazi u proizvodima, čak i ako je izuzetno savjestan i čita deklaracije“, upozorila je za The Guardian naučnica Kristen Knox iz neprofitne organizacije Silent Spring, koja nije učestvovala u ovom istraživanju.
Problem je jednostavan, ono što nije napisano na deklaraciji kupac ne može ni provjeriti.
Istraživači su zato koristili takozvanu netargetiranu hemijsku analizu, kojom se istovremeno traže tragovi hiljada različitih spojeva, umjesto da se unaprijed testira samo nekoliko odabranih tvari.
Identificirali su 303 hemikalije za koje su s velikom sigurnošću mogli utvrditi da su prisutne, a zatim su ih uporedili s bazom potencijalno opasnih hemikalija američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA).
Stvaran broj prisutnih spojeva mogao bi biti i veći.
Kako smanjiti izloženost?
Potpuno izbjeći nenavedene sastojke praktično je nemoguće jer potrošač nema laboratorij kojim bi mogao analizirati svaki proizvod koji kupuje.
Ipak, stručnjaci navode nekoliko načina kojima se izloženost može smanjiti.
Jedan od najjednostavnijih je birati proizvode bez dodatih mirisa, odnosno izbjegavati proizvode na kojima među sastojcima stoji „fragrance“ ili „parfum“.
Koristan može biti i izbor proizvoda s kraćim i transparentnijim popisom sastojaka, kao i smanjenje nepotrebnog gomilanja kozmetike.
Proizvodi s manje plastične ambalaže također mogu smanjiti mogućnost kontakta s određenim plastifikatorima koji iz pakovanja mogu prijeći u sadržaj.
Ipak, istraživanje pokazuje i granice takvih savjeta. Čak ni oznake poput „prirodno“, „zeleno“ ili „bez ftalata“ nisu se u svim testiranim slučajevima pokazale pouzdanim.
Zato autori smatraju da odgovornost ne bi trebala biti samo na kupcima koji pokušavaju dešifrirati deklaracije, već traže strožije propise, obavezno testiranje i veću transparentnost proizvođača.