Na današnji dan, 1. mart 1932. godine dogodila se jedna od najpoznatnijh otmica u historiji, a koja je i danas obavijena raznim teorijama zavjera
Njegovo beživotno tijelo pronašli su 12. maja 1932. godine u šumi u okolici Trentona. Tada je bio mrtav već dva mjeseca, i u jako lošem stanju.
Jednogodišnji Charles Augustus Lindbergh Jr. imao je rupu u lubanji i niz drugih fraktura, a nedostajalo mu je nekoliko dijelova tijela. Zaključeno je kako je ubijen udarcem u glavu. Lindberghova beba, sin poznatog pilota Charlesa Lindbergha Sr., nestao je tri mjeseca prije toga, otet iz svoje kolijevke u kući. Dječaka je dadilja stavila na spavanje u 19:30, a dva sata nakon toga čula je buku koja je dolazila iz nečega poput drvene kutije, iz kuhinje.
Oko 22 sata dadilja je otkrila praznu kolijevku. Ubrzo su pronašli i poruku za otkupninu na prozoru i slomljene ljestve na vanjskoj strani. Nakon što je pročitao poruku Lindbergh je pretražio cijelu kuću prije nego je pozvao policiju.
Tri mjeseca porodica je uz pomoć FBI-a tražila dijete, ispitani su brojni svjedoci, a plaćali su i svote koje su zatražili otmičari.
Na kraju je okrivljen njemački imigrant Richard Hauptmann koji je već imao kriminalni dosje. Policija je kod njega pronašla 14.000 dolara od ukupno 50.000 s kojim je plaćena otkupnina. Pronašli su ga zahvaljujući novčanici od 10 dolara koju je iskoristio na benzinskoj postaji. Hauptmann je uhićen i optužen za teško ubojstvo Lindberghovog sina, za što je mogao biti osuđen na smrt.
Suđenje su nazvali “suđenjem stoljeća”, a jedan je novinar slučaj nazvao “najvećom pričom nakon Isusova uskrsnuća”. Bez obzira na veličinu i opsežnost suđenja, porota je presudu donijela jako brzo. Odmah su ga osudili na smrt, i odbili mu žalbu. 3. april 1936. godine, četiri godine nakon otmice, Richard Hauptmann pogubljen je na električnoj stolici. Slučaj je bio zatvoren, no istraga zapravo i nije. Zbog jako poznatog oca za cijelu priču vladao je veliki interes, a uz sve što se događalo, zapravo je prava sreća da je netko osuđen.
Nakon prvog glasa o otmici, hiljade obožavatelja i zabrinutih građana okupilo se oko njihovog imanja. Kako se vijest širila tako je sve više ljudi dolazilo na imanje, i tako su uništili moguće tragove i otiske u kući i izvan nje. Bilo je tu i niz dezinformacija, svoje usluge ponudila je vojska, razni stručnjaci i ostali dušebrižnici. No zapravo im je od pomoći bio samo jedan od njih.
Herbert Norman Schwarzkopf, policijski nadstojnik uz Lindbergha, bavio se i teorijama da je ta otmica bila dio organiziranog kriminalnog lanca, umjesto tvrdnje da je bila riječ o usamljenom otmičaru.
Taj trag odveo ih je do mafijaša, u i izvan zatvora, kojima su se okrenuli u nadi da će im netko pružiti vrijednu informaciju. Čak im se javio i Al Capone, koji je ponudio svoje usluge u zamjenu za ranije otpuštanje iz zatvora. No to nisu prihvatili.
Zaključili su da oni neće baš biti od velike pomoći i ponuditi im informacije besplatno. O otmici je bio obaviješten i predsjednik Herbert Hoover već jutro nakon što se i dogodila. U većini prilika tim se slučajem bave lokalni službenici, no Hoover je prethodnicu FBI-a zadužio da s policijom surađuju na tom teškom slučaju.
Ponuđeno je 25.000 dolara nagrade onom tko im da vrijednu informaciju, a obitelj je sama ponudila još dodatnih 50.000 dolara. Za slučaj se zainteresirao i umirovljeni naučnik iz New Yorka John F. Condon, dobro poznata ličnost u Bronxu. On je poslao pismo lokalnim novinama i ponudio nagradu od 1000 dolara ako otmičar “malog Lindyja” vrati katoličkom svećeniku.
Pisma su počela stizati, javljali su se ljudi koji su tvrdili da su otmičari i tražili da im on bude posrednik u komunikaciji sa Lindbergom. U očaju on je na to i pristao. Condon je u još jednim novinama objavio oglas i dogovorio sastanak sa jednim od navodnih otmičara na groblju Woodlawn u Bronxu. Sastanak je bio organiziran u kasno doba dana, pa zbog mraka nije bilo moguće vidjeti lice tog počinitelja. Čovjek je rekao da se zove John i da je dio neke skandinavske bande. Tvrdio je kako je oteo dječaka i drži ga na brodu uz obalu. Tražio je i otkupninu.
Trag otkriven na lokalnoj benzinskoj postaji odveo ih je do Richarda Hauptmanna. On je službeni otmičar, no njegovo uhićenje nije zaustavili broje teoretičare zavjera do razviju svoje verzije cijelog događaja.
Oni koji su ga branili tvrdili su da njegovi otisci nikada nisu pronađeni na ljestvama ili na porukama za otkupninu. Posebno su prigovarali na stanje mjesta zločina, kompromitiranog velikim medijskim cirkusom.
Neki stručnjaci, samoprozvani ali i oni s kredibilitetom, teoretizirali su kako je Hauptman zapravo žrtveno janje i da je Lindberg znao tko su pravi otmičari, ali je ili sam bio uključen na neki način ili ga je bilo previše strah od tome pričati. Jedna od najpopularnijih tvrdnji je i ona kako je upravo Charles Lindbergh bio dio cijele te otmice.
Neki tvrde da je sam ubio sina, slučajno iz neke šale, a otmicu organizirao kako bi prikrio svoje tragove i proglasio Hauptmanna proglasio krivcem za nešto što je počinio sam. Drugi pak vjeruju da otmicu organizirao u potrazi za publicitetom, a kada otmičari nisu dobili što im je obećao, cijeli slučaj loše je završio.
Te teorije osporavala je policija i cijela obitelj koji su naglašavali da je cijeli slučaj legitiman, a da je otmičar pukao pod pritiskom i ubio dijete. Bio je to kontroverzan slučaj, prvi takav o kojem se pričalo u javnosti. Promijenio je i zakonske odredbe u SAD-, a Kongres je potvrdio Federal Kidnapping Act po kojem je prebacivanje žrtve otmice preko granice federalni prekršaj. Taj zakon popularno nazivaju “Lindberghov zakon”.