U odnosu na 1985. godinu, već u 2004. godini su šanse bile tri puta manje da imamo nekoga s kime bismo razgovarali o veoma bitnim životnim izazovima.
U Sjedinjenim Američkim Državama, čak sedamnaest posto odraslih između osamnaest do 70 godina je usamljeno. Kako to utječe na mlade širom svijeta, ali i u Bosni i Hercegovini?
Istraživanje koje je uradila polaznica Humanity in Action programa, Maja Tešić, govori nam više o odnosu između usamljenosti, mladih i političkog interesa i angažmana.
Usamljenost je emocija koju osjećamo kada nam nedostaje društva ili interakcije sa drugima. Naše subjektivno mišljenje o kvalitetu naših iskustava igra veliku ulogu u osjećaju samoće.
Na sve to također utječe i genetika, tj. nekima je genetski potrebnije više bliskih veza i druženja, te zbog toga bilo kakav oblik izolacije ne podnose dobro.
Usamljeni ljudi su najčešće ljudi s raznim zdravstvenim problemima, poput hroničnih upala i boli, lošeg mentalnog zdravlja i ljudi s invaliditetom.
Iznenađujuća činjenica je da su mladi ljudi jednako usamljeni kao i penzioneri. Od 55.000 učesnika u online upitniku u Velikoj Britaniji, čak četrdeset posto usamljenih su u stvari mladi između šesnaest do 24 godine.
Istraživanja pokazuju da promjene u životu mladih, poput težnje za samostalnošću i odvajanja od roditelja, selidba radi fakulteta ili posla, potraga za vlastitim interesima i izazovi samostalnog života mogu negativno uticati na mentalno zdravlje mladih. Visoka očekivanja, finansijski problemi, maltretiranje i problemi u porodici takođe mogu izazvati samoću kod mladih.
Istraživanje se posebno fokusiralo na usamljenost koju osjećaju mladi kojima je stalo šta se dešava u njihovim zajednicama, kao i u svijetu. Nažalost, mladi nisu ozbiljno shvaćeni u bilo kakvim političkim razgovorima i da njihov angažman i prisutnost služe samo „za fotografisanje“.
Predstavnike Vijeća učenika obično biraju nastavnici i profesori, što dovodi u pitanje čije interese ti učenici predstavljaju u vijeću. Teret želje za promjenom društva kao i razumijevanje prema sistemu u kojem žive se također može negativno odraziti na mentalno stanje mladih ljudi.
Prema istraživanju ispitanika starosti između 18 do 24 godine, mladi se generalno osjećaju neshvaćenim u društvu i porodici. Kada na to dodamo njihovu želju za promjenom i neuspjele pokušaje angažmana, veoma je jasno zašto se osjećaju sami i bez podrške.
Najbitnija stvar je da dugoročan osjećaj usamljenosti dovodi do skoro hroničnog stanja, gdje osoba više i ne želi da provodi vrijeme sa drugima zbog straha ili predodređenih negativnih očekivanja. Svako se povremeno osjeća usamljeno, ali je bitno spriječiti da taj osjećaj pređe u naviku, ne samo kod mladih, nego i šire populacije.
Ono što je zabrinjavajuće je da istraživanja pokazuju da u društvu imamo sve manje potrebe za bliskim vezama te da društvene mreže, ironično, često ne podstiču kvalitetne razgovore i zdrav način gledanja na sebe i na druge.
„Svako se povremeno osjeća usamljeno; to je sasvim normalna ljudska emocija! Mnogi krive sebe za negativne osjećaje, ali istraživanja se ne slažu s tim. Prvi korak je naučiti razumjeti sebe i svoje emocije i kako spriječiti negativne zaključke prema drugima i okolini. Povezanost u društvu poput našeg u Bosni i Hercegovini i nije toliki izazov u odnosu na države globalnog zapada“, kaže Maja Tešić, autorica istraživanja.
Naš izazov je prihvatanje razlika u mišljenju i ponašanju, kao i otvorenost prema novim idejama i društvenom promjenom.
„Mlade također treba shvatiti ozbiljno i prihvatiti njihovu perspektivu i sugestije kad su u pitanju društvene promjene. Ako ne želimo da se osjećaju bespomoćno i izolirano u široj slici društva, trebamo im dati glas i ne sputavati njihov napredak. Kao što izreka kaže, na mladima svijet ostaje“ , dodaje Tešić.
Kako se izboriti sa rastućim osjećajem samoće?
Prije svega trebamo naučiti razumjeti sebe i svoju okolinu. Bitno je imati više grupa prijatelja i poznanika umjesto da se oslanjamo na samo jedan krug. Društvene medije ne treba pasivno koristiti, nego preko njih razgovarati s drugima pogotovo ako ne žive blizu nas.
„Prema istraživanju ispitanika koji su govorili o svom aktivizmu, osobnom životu i motivaciji, možemo zaključiti da što se tiče ciljeva, bili oni lični ili govorili o promjeni društva, treba imati razumna očekivanja i prihvatiti ono što je izvan naše kontrole. Treba obratiti pažnju na ono što možemo promijeniti jer u svakoj situaciji postoji neko rješenje. I, naravno, bitno je otvoreno razgovarati s drugima o svojim problemima i osjećanjima jer, ko zna: možda se i oni osjećaju usamljeno“, zaključuje Tešić.
Istraživanje je nastalo u sklopu Humanity in Action Fellowshipa za 2024. godinu u Amsterdamu. Dvadeset učesnika iz Evrope i Amerike, kao i dvije učesnice iz Bosne i Hercegovine, prisustvovali su predavanjima o društvenoj pravdi, kolonijalizmu i aktivističkim kampanjama.
Svaki učesnik je nakon toga napravio svoj Action Projekt koji se bavi određenim društvenim problemom.
Maja je u sklopu projekta obavila istraživanje i snimila podcast na engleskom jeziku koji je dostupan na ovom linku.