Prije mnogo godina NASA je kontaktirala s dr. Džordžom Landom i Betom Jarmanom kako bi razvila visoko specijalizovani test koji će im dati sredstva za djelotvorno mjerenje kreativnih potencijala NASA-inih raketnih naučnika i inžinjera. Test se pokazao vrlo uspješnim za NASA-ine svrhe, ali naučnicima su ostavili nekoliko pitanja za daljnja istraživanja: odakle dolazi kreativnost? Jesu li neki ljudi rođeni s njom ili se ona uči? Ili to proizlazi iz našeg iskustva? Naučnici su tada testirali 1.600 djece u dobi između 4 i 5 godina. Njihov test je mjerio sposobnost da se problemima pristupi s novim, različitim i inovativnim idejama, a ono što su otkrili ih je šokiralo.
Procenat djece koja su ušla u kategoriju mašte koja je u granicama genijalnosti bio je punih 98 posto! Ali ovo nije kraj priče. Naučnici su bili toliko zaprepašteni da su odlučili da naprave longitudinalnu studiju i ponovo ispitaju djecu, pet godina kasnije kad su imali deset godina. Novi rezultat je pokazao da samo 30 posto te iste djece spada u kategoriju mašte koja je u granicama genijalnosti. Kad su djeca testirana sa 15 godina, procenat je pao na 12 posto! A šta je sa odraslima? Koliko nas je još u kontaktu sa našim kreativnim genijem nakon godina školovanja?
Nažalost, samo 2 posto.
Za one koji sumnjaju u dosljednost tih rezultata – ili misle da bi to mogli biti izolovani slučajevi – ti rezultati zapravo su bili ponavljani više od milion puta, piše Gavin Nascimento čiji je članak prvi put upozorio na ovu nevjerovatnu studiju i njegovu šokantnu implikaciju: školski sistem, naše obrazovanje, udaljava nas od našeg kreativnog genija.
– Razlog za to nije previše teško shvatiti; škola, kako to jasno zovemo, institucija je koja je uspostavljena kako bi služila željama vladajuće klase, a ne običnih ljudi – navodi se u članku.
– Da bi takozvana elita mogla da održava svoje raskošne životne stilove otvorenog luksuza – tamo gdje najmanje pridonose, ali uživaju najviše – shvataju da djeca moraju da budu zaglupljena i mora da im bude ispran mozak kako bi prihvatili njihov gramzivi sistem nametnute oskudice, beskrajnog iskorištavanja i neprekidnog rata – piše Nascimento.
Šta sada? Može li da se regeneriše naša kreativnost?
Land kaže da imamo sposobnost da budemo ponovo na 98 posto ako želimo. Iz onoga što su otkrili iz studije sa djecom i od načina na koji mozak funkcionše, postoje dvije vrste razmišljanja koje se odvijaju u mozgu. Obje se koriste različitim dijelovima mozga i to je sasvim drugačija vrsta paradigme u smislu kako ono oblikuje nešto u našem umu. Jedna se zove divergentna – to je mašta, koja se koristi za stvaranje novih mogućnosti. Druga se naziva konvergentna – kada donosite odluke, testirate nešto, kritikujete, procjenjujete. Dakle, divergentno razmišljanje djeluje poput akceleratora, a konvergentno razmišljanje djeluje kao kočnica.
– Otkrili smo šta se događa sa tom djecom kada ih školujemo – podučavamo ih da istovremeno koriste obje vrste razmišljanja – kaže Land.
Kada neko zatraži od vas da smislite nove ideje i vi ih iznesete, ono što će vam u školi reći je: “Pokušali smo to ranije”, “To je glupa ideja”, “Neće funkcionisati” i tako dalje.
Evo što moramo prestati da radimo:
– Kad zapravo gledamo u unutrašnjost mozga, vidimo da se neuroni međusobno suprotstavljaju i zapravo smanjuju moć mozga jer stalno procjenjujemo, kritikujemo i cenzurišemo. Ako djelujemo pod strahom, koristimo manji dio mozga, ali kad koristimo kreativno razmišljanje, mozak živne – kaže Land.
Šta je rješenje?
Moramo ponovno da pronađemo tog petogodišnjaka u sebi. Ta sposobnost koju mi kao petogodišnjaci posjedujemo nikada se ne gubi.
– To je nešto što vježbate svaki dan kada sanjate – podsjeća nas Land.
Kako ćete pronaći tog petogodišnjaka?
Land nas izaziva sve: Sutra, uzmite viljušku, probudite petogodišnjaka i smislite 25 ili 30 ideja kako ćete poboljšati tu viljušku.