Uoči historijske utakmice Dinama i Benfice u četvrtak 7. marta u osmini finala Europske lige (Arena sport 1, 18:55) opet je aktualna postala priča o legendarnom treneru Beli Guttmannu i njegovoj kletvi kako ‘Benfica sljedećih sto godina neće biti prvak Europe’, koja iz godine u godinu baca u očaj navijače tog kluba. Ovo je nevjerojatna životna priča Bele Guttmanna.
Maj1962. godine za sve navijače Benfice djelovao je briljantno. Benfica je u briljantnoj utakmici pobijedila Real Madrid 5:3 i osvojila svoj drugi uzastopni naslov prvaka Europe. Na kraju utakmice Puškaš, koji je zabio hat-trick za Real, razmijenio je svoj dres s novom najvećom zvijezdom europskog nogometa, dvadesetogodišnjim Eusebijem. Benfica je vladala Europom i izgledalo je da ništa ne može zaustaviti izgradnju dinastije usporedive s Realovom iz pedesetih. No umjesto početka, trijumf u Amsterdamu bio je preuranjeni vrhunac velike generacije.
Nekoliko dana nakon finala Bela Guttmann, trener koji je odveo Benficu na krov Europe, na sastanku s upravom kluba tražio je bonus ili povišicu, no uprava se pozvala na njegov ugovor u kojem se takve mogućnosti nisu spominjale i odbila ga. Razočaran, dva mjeseca kasnije Guttmann je napustio Benficu. Iz toga se razvila jedna od najpoznatijih legendi u nogometnom folkloru, ona o Guttmannovom prokletstvu. Kada je odlazio iz kluba, navodno je nešto rekao. Može se pronaći više verzija pa treba pretpostaviti da su se tobožnje izgovorene riječi, kao što je sa svim legendama slučaj, mijenjale kroz vrijeme. Najčešće se spominju verzije:
‘Benfica sljedećih sto godina neće biti prvak Europe’ i ‘Benfica više nikad neće biti prvak Europe’. Uoči nastupa Benfice u finalima Europske lige u ovom desetljeću riječi su se malo prilagodile u ‘europski naslov’.
Što god da je rekao, Guttmann to nije doživljavao kao kletvu. Manje od godinu dana nakon što je otišao iz kluba za portugalske medije prognozirao je da će Benfica osvojiti treći uzastopni naslov prvaka Europe. Godine 1965. odradio je u klubu svoj drugi mandat koji je trajao svega sezonu, a zanimljivo, nakon što je tada dobio otkaz, navodno je komentirao:
‘Nitko osim mene nije niti će odvesti Benficu do naslova prvaka Europe.’
Nakon kletve Benfica je redom gubila europska finala
Nakon toga Benfica je redom gubila finala; 1963. u finalu Kupa prvaka pobijedio ju je Milan, 1965. Inter, a 1968. godine Manchester United. Bolje sreće nisu bili ni u kasnijoj eri, u kojoj su bili konkurentni: 1988. izgubili su finale Kupa prvaka nakon raspucavanja jedanaesteraca od PSV-a. Prema Davidu Bolchoveru, upravo se u vrijeme oko tog finala 1988. prvi put počelo govoriti o Guttmannovoj kletvi.
Dvije godine kasnije bolji je bio AC Milan. S protokom vremena i svakim novim porazom u finalu jedna možda izrečena rečenica počela se u Benficinim krugovima doživljavati kao kletva, a prizor Eusebija koji u Beču na Guttmannovom grobu uoči finala s Milanom 1990. godine moli, neuspješno, za njeno povlačenje njen je najpoznatiji simbol. Porazi u finalima Kupa UEFA-e, odnosno Europske lige, 1983. od Anderlechta, 2013. od Chelseaja i 2014. godine od Seville, dali su kletvi njen suvremeni oblik, prema kojem se ona odnosi na sva europska takmicenja.
Jedan od najutjecajnijih nogometnih stručnjaka 20. stoljeća
Zbog popularnosti priče o kletvi ona je uglavnom prva, a često i jedina asocijacija na spomen Bele Guttmanna, a u drugi plan pada da se radilo o jednom od najutjecajnijih nogometnih stručnjaka dvadesetog stoljeća. Kroz njegovu igračku i trenersku karijeru može se ispričati velik dio povijesti razvoja nogometa, a i dvadesetog stoljeća. Slavna podunavska škola i srednjoeuropska nogometna kultura, rani kratkotrajni procvat nogometa u SAD-u, uspon Brazila, talijanske nogometne lige i portugalskog nogometa, u svemu tome je sudjelovao kao igrač ili trener. Igrao je u Mađarskoj, Austriji i SAD-u. Vodio je klubove iz 12 zemalja i nigdje se nije dugo zadržao. Uostalom, poznat je po izjavi da je treća sezona fatalna. Izgubio je novac u Velikoj depresiji, doživio da se njegovi uspjesi u austrijskom nogometu pobrišu iz službenih kronika, preživio je holokaust i nakon toga je postao legenda. Formirao se u svijetu koji je vidio kako nestaje, no njegova kasnija karijera jedan je od simbola nečeg novog, nogometa u kojem su treneri zadobili značajnu ulogu.
U Americi je ostao do 1932. godine, kada se vratio u Hakoah Beč. Sljedeće godine ASL se ugasio.
Guttmann je u isto vrijeme u Beču započeo svoju trenersku karijeru. Nakon dvije godine, na preporuku Huga Meisla, tvorca Wunderteama, odlazi u Nizozemsku te je vodio Enschede (jedan od klubova od kojih je nastao današnji Twente). Iz tog razdoblja potječe i prva priča o njegovim bonusima. Nakon što mu je istekao prvi, tromjesečni, ugovor inzistirao je da se u novi ubaci klauzula prema kojoj je trebao dobiti velik bonus ako osvoji prvenstvo Nizozemske. Enschede je tada bio pri dnu regionalne lige, pa je uprava pristala. Momčad je ubrzo počela bolje igrati, osvojili su regionalnu ligu i ušli u doigravanje za nacionalnog prvaka. Na kraju su završili treći, dva boda iza Feyenoorda. Predsjednik kluba je kasnije priznao da se pri kraju sezone ‘molio da klub izgubi jer bi zbog Guttmannovog bonusa – bankrotirao’. Godine 1937. Guttmann je još jednom preuzeo Hakoah, no sljedeće godine odlazi u SAD, u kojem je boravio za vrijeme Anschlussa. Nacisti su ukinuli i zabranili Hakoah i poništili sve utakmice koje je klub igrao kroz povijest. Guttmann se iz sigurnosti SAD-a vratio u Europu kako bi preuzeo Ujpest, s kojim je osvojio prvenstvo Mađarske 1939. godine i svoj prvi kontinentalni naslov. Srednjoeuropski, ili Mitropa, kup bio je najznačajnije međunacionalno klupsko natjecanje u Europi prije Drugog svjetskog rata. Ujpest je u četvrtfinalu izbacio Ambrosianu Inter, kako je milanski Inter u to doba bio poznat. U polufinalu su izbacili Beogradski sportski klub (kasnije poznat kao OFK Beograd), da bi u finalu pobijedili svog velikog rivala, Ferencvaros.
Guttmann se u Brazilu zadržao samo godinu dana. Godine 1958. bio je u Portu, koji je odveo do naslova prvaka zbog bolje gol razlike od Benfice. Lisabonski klub je odmah reagirao i angažirao ga. U prvoj sezoni osvojio je naslov, što je ponovio u drugoj. No daleko značajnije je ono što je napravio u Europi. Benfica je priredila jedno od najvećih iznenađenja u povijesti Kupa prvaka kada je u Bernu pobijedila Barcelonu 3:2 i osvojila svoj prvi europski naslov. Tjedan dana nakon finala za Benficu je debitirao Eusebio. Godine 1960. Guttmann je u jednoj lisabonskoj brijačnici naletio na Josea Carlosa Bauera, bivšeg braniča Sao Paola i trenera brazilskog kluba Ferroviarije, koja se upravo spremala krenuti na afričku turneju. Zamolio ga je da mu javi ako uoči nekog posebno talentiranog igrača. Nakon turneje ponovno su se sreli. Bauer mu je spomenuo da je uočio nevjerojatno talentiranog tinejdžera u mozambiškom klubu Sporting Lourenço Marques. Preporučio ga je Sao Paolu, no brazilski klub nije bio zainteresiran, a budući da je Eusebijev klub bio podružnica lisabonskog Sportinga izgledalo je da je jasno gdje će nastaviti karijeru. Guttmann je brzo reagirao. Eusebio je kasnije objašnjavao kako ga je Sporting želio dovesti kako bi trenirao u mladoj momčadi, za što ne bi dobio nikakav novac. Guttmann mu je odmah ponudio profesionalni ugovor, zbog čega je izabrao Benficu. Eusebijev prelazak iz Sportingove podružnice u Benficu izazvao je mnoge kontroverze i spor oko legalnosti transfera. Benfica ga je krajem 1960. godine skrivala pod lažnim imenom na jugu Portugala bojeći se da bi Sporting mogao organizirati otmicu, a Eusebio je upozoren da ne napušta hotelsku sobu zbog rizika da ga netko pregazi automobilom. Benfica ga je službeno registrirala tek u svibnju 1961. godine. Sljedeće sezone završili su treći u prvenstvu, ali su osvojili kup i, daleko važnije, obranili naslov europskog prvaka. A onda je uprava odbila Guttmannu dati već spomenutu povišicu, nakon čega je izrečena povijesna kletva. Bio je to jedini klub u njegovoj karijeri koji je trenirao tri sezone.
#BélaGuttmann #AustriaWien (1973). pic.twitter.com/PBA3Myowmp
— OldFootballPhotos (@OldFootball11) 27. veljače 2019.
Preuzeo je urugvajski Penarol, aktualnog južnoameričkog prvaka od kojeg je s Benficom izgubio u Interkontinentalnom kupu 1961. godine. Obrana naslova u Copi Libertadores omogućila bi mu utakmicu s Benficom i priliku za osobni revanš. No to se nije ostvarilo. Penarol je došao do finala Cope, gdje ga je čekao Peleov Santos. Prvu utakmicu u Montevideu dobio je Santos, 1:2. No u Santosu je Penarol dobio 2:3. U majstorici koja se igrala u Buenos Airesu Santos je bio uvjerljiv. Pobijedili su 3:0, a Pele je zabio dva gola. Godine 1964. Guttmann je neko vrijeme vodio austrijsku reprezentaciju, no odstupio je nakon nekoliko utakmica revoltiran zbog antisemitskih komentara. Povratak u Benficu bio je neuspješan. Nakon sezone bez trofeja napustio je klub. Vodio je još Servette, Panathinaikos, Austriju Beč i Porto, sve dok se 1973. godine nije umirovio. Zadnje godine života proveo je u Beču, gradu u kojem se uvijek osjećao kao kod kuće. Umro je 1981. godine.
‘Tada su igrači vodili momčadi treneri su bili osobe koje su nosile torbe’, izjavio je jednom prilikom Helenio Herrera u društvu Simona Kupera. Herrera je imao tendenciju naglašavati, često i pretjerano, svoju važnost u razvoju nogometne igre i ovo nije bila potpuno točna izjava. Lik legendarnog trenera, kult trenera, kako je to nazvao Jonathan Wilson, svoje početke je vjerojatno imao s Herbertom Chapmanom u Arsenalu dvadesetih i tridesetih, dok su britanski treneri koji su širili nogometno znanje po kontinentu, poput Jimmyja Hogana, koji je imao ključnu ulogu u ranom razvoju podunavske škole, također imali kultni status. No Herrera nije daleko od istine kada tvrdi da se ustaljivanje uloge trenera, koje se doživljava kao profesionalce koji oko izbora igrača imaju autonomiju i vode ih u skladu sa svojim idejama – dogodio u njegovo doba. No on nije bio jedini koji je imao ulogu u uspostavljanju kulta trenera. Jednako je važnu ulogu odigrao Bela Guttmann. Vodio je momčadi prema svojim idejama i nije dopuštao upravama da mu se miješaju u posao.
‘Za trenera je važno da ima punu slobodu. Previše kuhara pokvarit će juhu’, govorio je. Definirao je uvjete pod kojima je radio, očekivao da ga se plati u skladu s kvalitetom koju je nudio i nije imao problema s trenutnim prekidanjem suradnje ako mu uvjeti nisu odgovarali. Pri tome je imao jasne ideje o ispravnom načinu igranja nogometa i inzistirao je od svojih momčadi da ih se drže. Guttmanna se može opisati kao zadnje trzaje podunavske škole, no stoji i na početku nove ere. Ere u kojoj su i treneri postali zvijezde. To i život koji oslikava nogometne i povijesne promjene u dvadesetom stoljeću ono je po čemu je važan. A kletva? Sjajna priča. Ili bi barem bila da to u pravilu nije jedino što o Guttmannu čujemo.
Benficanin final lanetinin müsebbi, Bela Guttmann.. pic.twitter.com/7hEdWwN5iQ
— Murat Demir (@MuratDe82567108) 22. veljače 2019.
Vodio je mladog Ferenca Puškaša, ali i ušao u sukob s njim
Godine 1947. osvojio je naslov prvaka Mađarske s Ujpestom, da bi sljedeće sezone preuzeo Kispest. Tamo je vodio mladog Ferenca Puškaša. Odnosi su od početka bili napeti, pogotovo jer je Guttmann na mjestu trenera zamijenio Puškaševa oca, ali su eskalirali kada je momčad na Puškašovo inzistiranje pokazala neposluh prema njegovim uputama. Otišao je sa stadiona i nikad se nije vratio. Uslijedili su poslovi u Italiji. Vodio je Padovu i Triestinu, a nakon epizoda u Argentini i na Cipru 1953. godine postao je trener Milana, u kojem je igrao slavni švedski trojac Gre-No-Li. Prve sezone završili su treći, da bi sljedeće vodili nakon 19. kola, kada je Guttmann zbog sukoba s upravom dobio otkaz. ‘Smijenili su me, premda nisam ni kriminalac ni homoseksualac. Zbogom’, izjavio je na konferenciji za novinare.
No najveća kontroverza za vrijeme njegova boravka u Milanu dogodila se šest tjedana nakon otkaza. Dok je u travnju 1955. godine prebrzo i bez dozvole vozio ulicama Milana, izgubio je kontrolu nad vozilom i usmrtio tinejdžera. S njime je u automobilu bio Dezso Solti, koji je kasnije bio umiješan u afere potkupljivanja sudaca za talijanske klubove u europskim natjecanjima. Obojica su pobjegla s poprišta. Guttmann je osuđen na šest mjeseci zatvora, no kazna je preinačena u financijsku.
Dio sljedeće sezone je vodio Vicenzu, a u središte zbivanja vratio se krajem 1956. godine. Honved, u kojemu je igrala jezgra mađarske reprezentacije, u prvom kolu Kupa prvaka igrao je protiv Athletica iz Bilbaoa. Sovjeti su u studenom ugušili Mađarsku revoluciju, a momčad Honveda se odbila vratiti u Mađarsku nakon gostovanja u Španjolskoj. Uzvratna se utakmica organizirala u Bruxellesu, a dalje je prošao Athletic. Honved u egzilu je, sada s Guttmannom na čelu, krenuo na turneju. Premda su se i FIFA i mađarski savez protivili, igrali su u Italiji, Španjolskoj i Portugalu, a kasnije su sudjelovali na turneji po Venezueli i Brazilu. Guttmann je ostao u Brazilu. U sezoni 1957./58. vodio je Sao Paolo i osvojio Campeonato Paulista. Guttmann je kasnije tvrdio, i to se često može naći u literaturi, kako je preko Sao Paola proširio Brazilom formaciju 4-2-4, koju je koristila brazilska reprezentacija što je 1958. godine u Švedskoj osvojila svoj prvi naslov prvaka svijeta. No Jonathan Wilson je pokazao kako je razvoj od formacije WM do 4-2-4 imao neovisan razvoj u Mađarskoj i Brazilu. U Mađarskoj je počeo s Martonom Bukovijem u MTK-u u drugoj polovici četrdesetih, nešto što su nastavili i popularizirali Gusztav Sebes i Bela Guttmann (Bukovi je od 1935. do 1945. vodio Građanski, a nakon rata, do 1947. godine, Dinamo).
No promijenio je mnoge stvari u metodologiji rada i treningu kojim je želio postići veću automatizaciju u igri i bržu tranziciju iz obrane u napad. Vicente Feola, brazilski izbornik u Švedskoj, neposredno prije preuzimanja reprezentacije radio je kao Guttmannov pomoćnik u Sao Paolu.
