Samo 27 kilometara od obale Kauaia, Havaji, leži maleni otok. Ime mu je Niihau, a on je havajanski “zabranjeni otok” koji je bio izoliran od vanjskog svijeta više od 150 godina. Kao što piše Huffington Post Niihau i njegova izolacija su posljedica obiteljski vođenog projekta koji osigurava da otok zadrži svoju prepoznatljivu, tradicionalnu kulturu pred nasrtajem kolonijalizma, globalizacije i ekonomske ekspanzije. Kako bi se borili protiv toga, vlasnici su pristup otoku onemogućili već jedno puno stoljeće, ako ne i više.
Godine 1864. bogata škotska udovica Elizabeth McHutchison Sinclair kupila je otok od tadašnjeg kralja Havaja Kamehamehe V za 10.000 dolara u zlatu. Povela je svu svoju djecu i njihove obitelji sa Novog Zelanda (gdje su bili farmeri) na Havaje. Prema pisanju New York Timesa planirala je napraviti ranč na otoku Niihau i osnovati vlastitu “mini” dinastiju.
Kada je došlo vrijeme za transakciju novca kralj Kamehameha je imao molbu za obitelj. Pitao ih je jesu li spremni pomoći održati tradicionalan način života.
“Niihau je vaš. No dan možda dođe kada Havajanci nisu snažni kao sada. Kada do toga dođe, pomognite im”. Sinclair, ali i njezini nasljednici, shvatili su to smrtno ozbiljno i do danas ne dopuštaju da se izbriše tradicionalna kultura. Kamehameha kao da je znao.
Godine 1893. havajanska je monarhija izbačena od strane Amerikanaca i otoci su aneksirani, a kultura je polako počela odumirati. No Sinclairini nasljednici trudili su se poštovati obećanje koje su dali kada su kupili otok. Na njemu vlada stroga “nema posjetitelja” politika čak i za prijatelje ili rodbinu samih stanovnika. T
To je poslužilo i da bolesti poput ospica i dječje paralize nikada nisu došle na otok, a ubile su mnogo djece na okolnim otocima. Ali to je prvenstveno bila strategija protiv moderne kulture i utjecaja. Niihau je zato doslovno vremenska kapsula, koja nam pruža uvid u život 19 stoljeća.
Nema auta, cesta ili vodovoda. Nema niti dućana.
Umjesto toga braća Robinson, Keith i Bruce, donose potrebne stvari s drugih otoka, a stanovnici se hrane onime što uzgoje i ribom. Neki rade nakit od koralja i školjkica. Iako su duboko uronjeni u tradicionalan način života, nisu skroz odsječeni. Pričaju engleski, i upoznati su s modernom tehnologijom.
Struja se dobiva od solarnih panela, i osvjetljava školu na otoku. Donedavno, mnogi su radili na ranču kojeg je osnovala Sinclair 1864., međutim zatvoren je 1999. radi nelikvidnosti, pa je sada američka vojska glavni poslodavac.
Radi odlične pozicije, vojska otok koristi za bazu i zapošljava mnoge domaće ljude. Politika “zatvorenog otoka” održala je, zaista, tradicionalnu kulturu, ali modernitet ipak mijenja neke stvari. Otkada nema ranča, mnogo mladih odlazi sa otoka, u nadi da će naći posao. Zadnji cenzus pokazuje 170 stanovnika, ali ne zna se točan broj.
Depopulacija je najveća prijetnja otoku. Obitelj Robinson također je pod strašnim pritiskom američke vlade koja otok želi “otvoriti”.
Do danas su se uspjeli izboriti, ali ekonomska suovisnost i prisutnost vojske, pa čak i prve naznake turizma (turisti dolaze blizu brodovima te rone) znače da stvari neće ostati kao u 19. stoljeću.