Posljednjih godina na društvenim mrežama i u poslovnim krugovima sve češće se spominje termin quiet quitting – “tiho otkazivanje”. Iako ime može zavarati, ovdje se ne radi o stvarnom napuštanju posla, već o promjeni pristupa poslu. Mladi radnici, naročito pripadnici generacija Z i milenijalaca, sve češće odbijaju prekovremene obaveze i dodatne zadatke koji se ne plaćaju.
Za razliku od starijih generacija koje su smatrale da je “ostati duže na poslu” znak odanosti i predanosti, današnji mladi radije biraju jasne granice između privatnog i poslovnog života. To znači – obavljaju ono što im piše u opisu radnog mjesta, ali ništa preko toga.
Razloga za ovakvu promjenu ima više. Pandemija je mnoge natjerala da preispitaju životne prioritete i shvate koliko je slobodno vrijeme dragocjeno. Također, istraživanja pokazuju da su generacije koje tek ulaze na tržište rada sklonije stavljati akcenat na mentalno zdravlje, balans i kvalitet života, a manje na karijeru po svaku cijenu.
Kritičari ovog fenomena tvrde da je riječ o lijenosti i manjku ambicije, dok ga zagovornici vide kao zdravu reakciju na prekarne ugovore, niske plate i korporativnu kulturu koja često iskorištava radnike.
Zanimljivo je da quiet quitting ne podrazumijeva nužno nezadovoljstvo poslom. Radi se više o stavu da posao ne treba “pojesti” cijeli život. Mladi jasno poručuju: žele raditi, ali ne žele da ih rad definiše.
Fenomen je otvorio veliku debatu – jesu li mladi generacija bez radnih navika ili jednostavno prva generacija koja otvoreno traži balans i poštovanje svojih granica? Vrijeme će pokazati, ali jedno je sigurno: “tiho otkazivanje” promijenilo je način na koji razmišljamo o poslu i granicama između radnog i privatnog života.