Mnogi od nas doživjeli su nelagodu kada su prvi put čuli svoj glas na snimku. Ono što čujemo dok govorimo i ono što čujemo reproducirano izvan nas dvije su različite stvarnosti – a razlog leži u načinu na koji zvuk putuje do našeg mozga.
Kad govorimo, naš glas do našeg unutarnjeg uha dolazi na dva načina:
Kroz zrak – vibracije se prenose putem zvučnih valova, jednako kao kada slušamo bilo čiji drugi glas.
Kroz kosti lobanje – vibracije glasnica prenose se kroz kosti i tkiva glave, što dodaje dublje tonove i daje našem glasu bogatiji zvuk.
Zbog tog kombinovanog efekta, vlastiti glas nam uživo zvuči toplije, dublje i punije.
Na snimku čujemo samo ono što registrira mikrofon, tj. samo zvučne valove kroz zrak. Nedostaje onaj dio vibracija koji se prenosi kroz kosti. Koji je rezultat toga? Naš glas zvuči tanje, viši je nego što smo navikli i često djeluje „strano“.
Osim fiziologije sluha, tu je i psihološki faktor. Naš mozak godinama gradi sliku o tome kako zvučimo. Kad se suočimo sa snimkom, suočavamo se s glasom koji čuju drugi – i često nam se ne uklapa u sliku o sebi. To može izazvati nelagodu.
Ipak, dobra vijest je da se ponavljanjem i slušanjem snimaka vlastitog glasa možemo naviknuti na taj „stvarni“ zvuk. Zato se glumci, pjevači i spikeri s vremenom u potpunosti pomire s razlikom – pa čak počnu voljeti svoj glas onako kako ga drugi čuju.