Nekada smo bez problema punili kalendar druženjima, a danas nam otkazani plan ponekad donese gotovo trenutno olakšanje. Šta se događa s našim prijateljstvima kada uđemo u tridesete i zašto je manji društveni krug često znak promjene prioriteta, a ne problem koji treba popraviti?
U dvadesetima društveni život često funkcionira gotovo automatski. Fakultet, prvi poslovi, izlasci, rođendani, festivali, zajednička putovanja i beskrajne kafe stvaraju okolnosti u kojima stalno upoznajemo ljude. Tridesete tu dinamiku prilično prekidaju.
Nije problem samo u tome što „nemamo vremena“
Najjednostavnije objašnjenje glasi: odrasli smo i imamo više obaveza. To je tačno, ali nije cijela priča.
Karijera postaje zahtjevnija, neki ulaze u ozbiljne veze ili brakove, drugi dobijaju djecu, neko se seli u drugi grad, a prijatelj koji je nekada živio pet minuta od vas sada je na drugom kraju grada. Spontano „vidimo se za pola sata“ pretvara se u grupni razgovor u kojem šest odraslih osoba pokušava pronaći slobodan četvrtak tri sedmice unaprijed.
Paralelno s tim postajemo i selektivniji. Teorija socioemocionalne selektivnosti psihologinje Laure Carstensen sa Stanforda objašnjava da nas s godinama sve manje privlači količina odnosa, a sve više njihov kvalitet.
Počinjemo čuvati vrijeme za ljude uz koje možemo biti ono što jesmo.
Prijateljstva više ne nestaju dramatično
Mnogi odnosi u odrasloj dobi ne završavaju svađom. Nema velikog sukoba ni dramatičnog posljednjeg razgovora. Jednostavno se prestanemo zvati.
Jednom ne možemo mi, drugi put ne može druga osoba. Prođu sedmice i mjeseci pa shvatimo da nekoga s kim smo nekada provodili nekoliko dana sedmično nismo vidjeli godinu dana.
Prijateljstvima je potrebno nešto što odrasli život proizvodi sve manje – ponavljanje. Veliki dio naših najčvršćih prijateljstava nastao je upravo zato što smo s istim ljudima godinama sjedili u istoj učionici, išli na isti fakultet, radili na istom mjestu ili izlazili na ista mjesta.
Postajemo li zapravo introvertiraniji?
Ono što smo nekada smatrali dosadom danas često nazivamo mirom. Večer kod kuće s 22 godine mogla je izgledati kao dokaz da propuštamo život, dok ista večer s 38 može izgledati kao luksuz.
Važno je razlikovati samoću i usamljenost. Samoća može biti izbor i može nam goditi, dok usamljenost podrazumijeva osjećaj da nemamo dovoljno kvalitetne povezanosti s drugima.
Manji krug ljudi nije nužno loša vijest
Broj ljudi oko stola nije naročito dobar pokazatelj kvaliteta odnosa. S godinama sve manje toleriramo prijateljstva koja postoje isključivo zbog navike ili odnose nakon kojih se osjećamo iscrpljeno. To ponekad znači da krug ljudi postaje manji, ali i da odnosi koji ostaju postaju dublji.
Prijateljstvo nakon tridesete treba staviti u kalendar
U odrasloj dobi bliskost često zahtijeva logistiku. Ako stalno čekamo da se spontano otvori večer u kojoj niko nema obaveze, vrlo lako možemo čekati mjesecima.
Redovna kafa, zajednički ručak jednom mjesečno, šetnja nakon posla ili vikend dogovoren unaprijed često su način da se prijateljstvo sačuva.
Ponekad je dovoljno popiti kafu 45 minuta, zajedno otići na pijacu ili nazvati nekoga dok hodamo kući. Bliskost se češće gradi malim ponavljanjima nego spektakularnim gestama.
Zato činjenica da nam se nakon 35. možda manje druži ne mora značiti da smo postali hladniji, dosadniji ili zatvoreniji. Možda smo samo prestali vjerovati da je svaki slobodan termin potrebno popuniti ljudima.