Jeste li se ikad osjećali nemoćno pred tjeskobnim djetetom kojem ne znate pomoći? Tjeskobna djeca su ona koja se teže nose sa svojim emocijama te u njima zbog novih/nesvakidašnjih situacija strah pobjeđuje znatiželju. To nije ništa neuobičajeno, objašnjavaju psiholozi, no zahtjeva ponešto drugačiji pristup ‘umirivanju’, piše Psychology Today.
Primjeri tjeskobe kod djece:
- Dijete dolazi na rođendan uzbuđeno no postaje previše zabrinuto i ne želi ući
- Dijete bježi iz liječničke ordinacije ako vidi sestru da se približava s iglom
- Dijete odbija izaći iz automobila kad ide na novu aktivnost/mjesto
- Dijete osjeća mučninu prije nastupa, testa, nove aktivnosti…
- Dijete je prestrašeno
Kad su djeca anksiozna, često doživljavaju tzv. ‘bori se ili bježi’ refleks, što je zapravo akutni stres i reakcija na nešto što oni smatraju zastrašujućim. U tijelu se aktivira simpatički živčani sustav, što izaziva oslobađanje adrenalina i noradrenalina, a to povećava otkucaje srca, krvni pritisak i brzinu disanja. Nakon što prijetnja nestane, potrebno je 20-60 minuta da se tijelo vrati u ‘normalu’.
Neka djeca osjećaju više anksioznosti od drugih, a pretpostavlja se da između 15 i 20 posto njih ima ‘tjeskobniji temperament’ (kod njih je amigdalani dio mozga od početka reaktivniji na nove podražaje).
Anksiozna djeca mogu vrištati, tresti se, bježati, biti posebno tiha, ponašati se blesavo, skrivati se, prilijepiti se, paralizirati ili bježati da bi izbjegli stresno okruženje ili događaj.
Ponekad roditelji griješe pokušavajući urazumiti dijete, kako bi ih razgovorom oslobodili straha. Tada govore stvari poput ‘smiri se’, ‘prestani plakati’, ‘budi hrabar’. Budući da anksioznost može izgledati poput prkosa, roditelji čak mogu i kažnjavati tjeskobnu djecu.
Međutim, istraživanje mozga sugerira kako je izuzetno teško (ako ne i nemoguće) da se djeca vode logikom ili kontroliraju svoje ponašanje dok ne izađu iz tog stanja. Ovo je deset znanstveno utemeljenih načina kako roditelji mogu nježno pomoći djeci da se smire, povrate osjećaj sigurnosti i upravljaju anksioznošću.
1. Stimulirajte vagus živac
Stimuliranje djetetovog vagusnog živca (koji se nalazi na obje strane glasnica) može prekinuti napadaj tjeskobe i poslati poruku njegovom mozgu da on nije ‘napadnut’. Načini na koje možete stimulirati taj živac su:
- Žvakanje žvakaće gume
- Pjevanje ili pjevušenje
- Komadić crne čokolade (što je ujedno i parasimpatički regulator)
- Grgljanje vode
2. Disanje
Kad su djeca uznemirena, sklona su brzim, plitkim udisajima koji dolaze izravno iz prsa. Laganiji, dublji udisaji (s trbuha ili dijafragme) mogu ih opustiti. Pokušajte da djeca:
- Ispuhuju mjehuriće
- Pušu u balon ili vrećicu
- Pušu u vaše prste
- Zvižde
- Kad udahnu brojite do tri i isto tako za izdisaj
- Neka udahnu kroz nos, a izdahnu kroz usta
3. Križanje
To radite tako da uzmete jednu djetetovu ruku ili nogu i premjestite ju na drugu stranu tijela. Možete s lijevom rukom djeteta prekriti njegovo desno oko i slično, a sve to može pomoći u resetiranju mozga.
Istraživanje sugerira da se, kada premještate ruke ili noge preko središta tijela, aktiviraju moždane hemisfere i rade zajedno kako bi se uskladio logički i emocionalni dio mozga.
4. Zaposlite dijete
Zahtjevnije aktivnosti (bilo koje da podrazumijevaju guranje ili povlačenje tijela) pružaju doprinos djetetovim mišićima i zglobovima te povećavaju djetetov fokus i pažnju. Isprobajte to tako da na dijete stavite ruksak, date mu da nešto gura ili nosi nekoliko slikovnica.
5. Imenujte situaciju
Dr. Daniel Siegel sugerira da kad su djeca u ‘borbi ili bijegu’, njihove emocije bjesne i da su ‘izgubili kontakt sa svojim mozgom’, što ih uznemiruje. Ako ih primorate na razgovor, djeca će morati uključiti lijevu polovicu mozga, a ako ih navedete da govore o tome što ih je uznemirilo, bolje će razumjeti što im se događa i osjećati veću kontrolu. No, razgovor obično slijedi nakon što ste umirili tijelo prethodnim taktikama.
6. Suzite im fokus
Roditelji mogu pomoći djeci da ‘gledaju jednu stvar, čuju drugu stvar ili misle o trećoj stvari’, jer istraživanje sugerira da se opuštanje može postići sužavanjem pozornosti. Koristite vizualizaciju tako da zatražite dijete (kad nije anksiozno) da razmišlja o svom sretnom mjestu ili onom što ga čini sretnim.
‘Zamisli mjesto na kojem se osjećaš udobno, sigurno i sretno, najdraže mjesto na kojem si bio ili bi volio biti. Što vidiš tamo? Što čuješ? Kako tamo miriše? Kako se osjećaš u tijelu?’
Ako djeca nisu previše uznemirena, potaknite ih na ponavljanje te vizualizacije. Sužavanje fokusa može se postići i crtanjem ili igrom s ‘čarobnim štapićem’.
7. Napravite plan
Izrada plana (MAP) ili Moj plan za anksioznost (MAP) može vašem djetetu naučiti kako tolerirati, a ne ukloniti anksioznost. Jedno se dijete brinulo za grmljavinske oluje kad je majka bila izvan grada zbog posla. Djevojčica je napravila plan kako će mami poslati poruku i kako će svaki put kad čuje grmljavinu staviti jednu perlu na ogrlicu. Ogrlicu je nazvala ‘gromom’ i na kraju se veselila izradi.
8. Koristite humor
Istraživanja pokazuju da izloženost humoru može značajno smanjiti anksioznost. Humor može odvratiti pažnju, opustiti mišiće, preusmjeriti, zacijeliti i osloboditi endorfine koji se bore protiv stresa.
Pokušajte igrati smiješnu igru gledati crtani film zajedno, čitati smiješnu knjigu ili pričati viceve poput:
Što ima četiri kotača i puno muha? Kamion za smeće!
Može li klokan skočiti više od nebodera? Naravno! Neboder ne može skočiti!
9. Koristite obred – prije / poslije / tijekom
Istraživanje sugerira da rituali djeluju kao ‘sidra stabilnosti’ koja pomažu djeci da se oslobode stresa. Razmislite o pružanju konzistentnog rituala prije, za vrijeme ili nakon situacije koja izaziva anksioznost. Jedan je roditelj držao hrpu Supermanovih stripova kako bi dijete moglo čitati u liječničkoj ordinaciji.
Rituali pomažu djeci da osjete kontrolu nad teškim situacijama.
10. Reflektirajte se
Koliko je to nešto bilo teško na ljestvici od jedan do deset? Je li bilo teže ili lakše od druge naporne aktivnosti? Što ti je pomoglo da ti bude lakše? U kojem si dijelu uživao/la?