S ručkom je gotovo, ali vi se ipak dohvatite nečega da još malo grickate – bilo da su to nekakvi štapići, čips ili nešto što je ostalo od kolača.
Vi znate da to ne bi trebalo da radite, jer ste već dosta pojeli za ručak, međutim, nešto podstiče vaš apetit Ili, nije ni približno vrijeme obroku, ali ako se započeo razgovor o kuvanju, vi odmah postajete gladni i počinjeteda se šunjate oko hrane. Pomalo se i stidite što imate tako malo snage tome da se oduprete.
Ispravna prehrana je djelimično stvar snage volje, međutim, nije sve ni u tome. Ispitivanja ukazuju da apetit kontrolišu mnogi faktori, i emotivni i biohemijski. Od brojnih ispitivanja tajni prehrane ovdje je navedeno njih pet, koji najviše iznenađuju.
Žvakanje i stres
Istraživanja su pokazala da je za vrijeme stresa i napetosti, broj osoba koje jedu manje i onih koji jedu više negdje podjednak. Ispitivanja sprovedena na životinjama ukazuju da ono što olakšava napetost nije pun želudac ili čak ukus hrane, nego jednostavno sam čin žvakanja. Istraživači sada pokušavaju da proizvedu neke prilično tvrde, niskokalorične štapiće, koje bi ljudi kada se nalaze u stresnim situacijama grizli u zamjenu za konzumiranje povećanih količina hrane. U međuvremenu, neki pacijenti nalaze dobru zamjenu u onim drvenim štapićima na kojima se nalazi sladoled (žvakače gume nisu dovoljno tvrde).
Nagon za mirisom i začinima
Eksperimenti su pokazali da više od 60 posto debelih osoba ima izvanrednu sposobnost prepoznavanja različitih ukusa. Neki istraživači smatraju da postoji veza između razvijenog čula za ukus i nagona za mirisnom hranom. Mnoge osobe s prekomjernom tjelesnom težinom imaju veću potrebu za različitim ukusima, mirisima i oblicima hrane, nego mršave osobe.
„Ako gojazne osobe lišite tih svojstava hrane, oni će nastavljati da jedu, jer, jednostavno, nisu zadovoljni“ – kaže jedan od ispitivača. Prehrambena industrija se podstiče da proizvodi nisko-kalorične začine i mirise koji bi se dodavali niskokaloričnoj hrani (na primjer salati umjesto ulja) koja bi bila prihvatljiva i za gojazne osobe.
Prekomjerno reagovanje
„Ja se debljam već samo misleći na hranu“. Ova česta žalopojka nije baš toliko daleko od istine. Istraživači pronalaze da su neke osobe vrlo osjetljive na izazove koji dolaze od hrane, bilo nakon pogleda na hranu ili mirisanja hrane ili reaguju i na samo maštanje o hrani. Eksperimenti su pokazali da u takvim slučajevima, dakle kod osoba koje pretjerano reaguju, dolazi do porasta nivoa insulina u krvi a time i do porasta apetita. Jedan stručnjak misli da takve osobe mogu da suzbiju poriv za hranom na taj način što će posegnuti za nekom drugom akcijom, na primjer krenuti na jedno brzo hodanje, popiti jednu ili dvije čaše vode ili jednostavno ne jesti dok maštanje više ne izaziva povećano lučenje insulina u organizmu.
Šta je s ugljenim hidratima?
Ispitivanja su pokazala da neke osobe imaju specifičnu, biološki uzrokovanu glad za ugljenim hidratima. Međutim, budući da je slatka hrana prilično zasitna, glad za ugljenim hidratima se brzo smiruje. Na prehrani s malo ugljenih hidrata osoba može da osjeti razdražljivost, uznemirenost, nesanicu i gubitak koncentracije.
Osim toga, može se osjetiti i ekstremna glad za ugljenim hidratima (slatkiši, torte, čokolada) ili se počne čak i maštati o njima.
Stručnjaci savjetuju da takva osoba, umjesto da se bori protiv biohemije svog organizma, pojede malo nečeg slatkog, jedanput – dvaput dnevno, u vrijeme kad osjeti najveći napon.
Vježbanje: puno ili malo?
Fizička aktivnost je važan sastavni dio bilo kog programa za skidanje prekomjerne tjelesne težine, i to ne samo zbog toga što pomaže potrošnji kalorija nego i zbog toga što izgleda da potiskuje apetit.
U jednom eksperimentu kad su žene u svrhu vježbe vozile bicikl tri puta nedjeljno, dovoljno da sagore 600 kalorija, otrkiveno je da su manje jele u danima vježbe, ali ne i u danima kada ne vježbaju.
Zanimljivo, one koje su sporije vozile, ali duže vrijeme, pokazale su gotovo isti toliki pad u unosu kalorija kao i one koje su vozile brzo.