Stres može ozbiljno narušiti naše psihičko zdravlje. Ali, nažalost, traženje pomoći od stručnjaka još uvijek se smatra tabu temom. Zašto je važno da se na vrijeme obratimo doktoru za Face.ba je pojasnila Teona Pejić, master psiholog, terapeut, zaposlena u psihološkom savjetovalištu PsycoPractice.
U posljednje vrijeme svjedočimo sve većem broju samoubistava. Život sebi oduzimaju kako tinejdžeri tako i odrasle osobe. S čim je to povezano?
– Suicid nije nova pojava, nije nešto što se događa po prvi put u svijetu. Međutim, u velikoj mjeri prisutna je medijska propraćenost upravo ovakvih dešavanja, što daje osjećaj i sliku javnosti da je stopa naglo povećana. Ona zapravo jednim procentom jeste. Rezultat toga jeste osjećaj otuđenosti, usamljenosti koji se javlja kao rezultat izolacije, odnosno toga da mladi i stariji ljudi sve više vremena provode izolovano na društvenim mrežama pri ekranima, a sve manje u zajednici. Ta promjena utiče na to da je individualizam mnogo više na snazi u odnosu na zajedništvo, što je nekada ranije bilo mnogo više izraženo. Zbog toga ljudi su mogli da primjete promjene koje se dešavaju na pojedincu, da primjete subtilne znake da se nešto događa i da se osoba bori sa nekim problemom. Danas je to daleko manje izraženo i povećava na jednom veoma izraženom nivou usamljenost zbog čega i dolazi do veće stope suicida između ostalog, kazala je Teona.
Kao što ste rekli, često ne primjetimo te znakove. Na šta treba obratiti pažnju kako bismo mogli reagovati na vrijeme?
– Da bi došlo do tako tragičnog ishoda kao što je suicid, potrebno je da se dogodi mnogo faktora, mnogo uticaja koji dovodi do osjećaja izgubljenosti i osjećaja da osoba ne želi da pripada više ovome svijetu, osjećaja da više ne želi da bude dio ovoga svijeta i osjećaj da njoj život kao takav na ovome svijetu, u ovome prostoru više nije važan. Kao što rekoh, postoji mnogo različitih faktora. Jako često su to razna anksiozna i depresivna stanja, povlačenje u sebe. Vrlo često subtilni znaci poput promjena u izgledu, jako često promjena kose, frizure, promjena koje mogu biti daleko subtilne do te mjere da ih ljudi ne prepoznaju. Stoga je jako važno biti u kontaktu, biti posvećen, ponuditi, pružiti pomoć osobi, moći biti na raspolaganju nekom ukoliko mu je to potrebno, ukoliko osjećate da se sa nešto dešava, ponuditi osobi pomoć u smislu konsultacije sa psihologom, sa psihijatrom. Biti tu za nekoga, odnosno na neki način držati ga za ruku dok prolazi kroz neki buran i težak period.
Mi kao psiholozi imamo mnogo drugačiji način prilagođavanja takvoj situaciji. Nećemo reagovati na apsolutno svaku, iako ćemo ga preispitati kad neko kaže vrlo popularan izraz „Ubit ću se“. Ali imamo set tehnika kojima prepoznajemo te subtilne znake, odnosno prepoznajemo ono što ljudi ne iskažu, ali pokažu kroz neko ponašanje i onda u skladu sa tim reagujemo, kazala je Teona za Face.ba.
Da li psiholog može pomoći u liječenju psihičkog oboljenja u početnim fazama? Da li, ukoliko se na vrijeme obratimo stručnjaku, možemo spriječiti razvoj bolesti?
Apsolutno da možemo. Možemo to posmatrati kroz liječenje fizioloških oboljenja. Ako reagujemo na vrijeme, možemo da utičemo na to da ne dođe do razvoja bolesti u njenom punom obliku. Nažalost, neka oboljenja je jako teško spriječiti, ali svakako možemo da spriječimo da dođe do punog razvoja, odnosno do onog najtežeg staijuma gdje osoba već jako pati, poručila je Teona Pejić.
Velike promjene u svijetu potresaju iz dana u dan cijeli svijet. Mnogi imaju osjećaj da im se gubi tlo pod nogama. Pratimo razvoj situacije, prijetnje trećim svjetskim ratom, prijetnje energetke ekološke, ekonomkse krize. Kako možemo pomoći sebi u takvoj situaciji i svojim najbližnjima?
Jako važno pitanje iz razloga što smo mi svjedoci da se promjene na svjestkom planu uvijek dešavaju i vjerovatno će se uvijek dešavati i to je nešto prirodno. Bilo bi jako dobro da razlikujemo šta je to pasivna, a šta je aktivna briga. Zašto ovaj pojam? Zato što mi smo svi negdje zabrinuti. Kada god se dešavaju neke promjene u svijetu, automatski procjenjujemo da li i kako će da utječu na nas. Naravno da na neki način trigeruje naš sistem i preispitujemo se gdje smo mi u svoj toj priči.
Pasivna briga bi predstavljala one stvari na koje mi ne možemo da utičemo i ne možemo da ih promijenimo. Recimo, mi ne možemo da utičemo na to kakav će sutra dan da osvane, da li će biti sunčan ili kišovit. To bi spadalo u pasivnu brigu. S druge strane postoji termin aktivna briga. Tu bi spadale sve one stvari, sve one situacije na koje mi imamo direktan utjecaj, koje mi možemo da promijenjimo. Aktivna briga bi bila ta da procijenimo da li je sunčan dan da ponesemo sunčane naočale ili ukoliko je kišovit da ponesemo kišobran. Tako je i u skladu sa promjenama da svjestkom nivou. Zapravo postoje stvari na koje mi stvarno ne možemo da utičemo, iako osjećamo da imaju indirektni utjecaj na nas, mi nemamo način, mogućnost kako da ih promjenjimo te stoga na jedan način naša briga nije osnovana i vodi nas ka razvijanju osjećaja anksioznosti, strepnje, straha, pa i depresivnosti. A zapravo stvarno i objektivno mi ne možemo da utičemo na to.
Ali ono na šta možemo da utičemo jeste jedan dio priliva informacija, odnosno, da kreiramo za sebe prostor u kojem ćemo dobivati i sami sebi plasirati onoliko informacija koliko nas ne zamara, koliko ne umara i koliko ne čini da uzdrma naše funkcionisanje. I to je jedan od najboljih načina na koji možemo da se nosimo sa svim promjenama na koje ne možemo da utičemo, kazala je Teona.
Sagorijevanje. Da li je osobi potreban odmor ili pomoć stručnjaka?
Ovdje govorimo o burn outu. Itekako je tu potrebnma podrška i pomoć psihologa da bi neko prepoznao zašto se to događa, zašto tako funkcioniše, iz kojih razloga nije u kontaktu sa sobom, pa je stalno usmjeren na obaveze na poslu, na fakultetu, u porodici te tako nema vremena za sebe, za posvećenost sebi. I to jeste nešto što bi bila preporuka za rad sa psihologom ili eventualno po potrebi sa psihijatrom ukoliko procijenimo da je osoba promijenila svoje životne navike, svoje rituale, svoje raspoloženje, osnosno sve one promjene koje utječu na to da je njen kvalitet funkcionisanja daleko narušen, poručila je Teona.
Odlazak kod psihologa postaje sve prihvatljiviji u društvu, ali osobe sa psihičkim oboljenjima, dijagnozom, još uvijek se smatraju „nenormalnima“ i odbačeni su od strane društva. Da li ima nade da se ova situacija promijeni i šta možemo uraditi mi kao građani da utičemo na to?
Tačno je da postoji velika stigma prema mentalnim oboljenjima, prema ljudima koji se bore sa nekim psihološkim problemom. To je daleko daleko razvijena pojava nažalost, koja i utiče na to da se ljudi boje ili se osjećaju da će biti odbačeni ukoliko se obrate za pomoću. To naravno dovodi do toga da se problemi još više razvijaju. Također svjedoci smo da pojedini mediji jako oštro i bez cenzure izvještavaju o nekim posljedicama, često tragičnim, psiholoških oboljenja što također povećava stigmatizaciju oboljenja.
Prisutne su brojne predrasude upravo o psihičkim oboljenjima sa kojima se ljudi susreću. Rezultat toga jesu predsrasude, odnosno strahovi. A oni dolaze kao rezultat neinformisanosti. Opet ćemo da pomenemo fiziološko oboljenje. Kada znamo da je neko imao frakturu ruke, kosti. Mi znamo šta se dogodilo. Došlo je do pucanja, preloma nakon kojeg je potrebno da se odradi protokol koji postoji. A kada su u pitanju psihološka oboljenja mi nemamo informacija, zbunjeni smo jer ne znamo šta se događa iza toga, ne znamo koji su to faktori, koji su to problemi doveli do jednog složenog procesa koji se može nazvati psihološko ili psihičko-mentalno oboljenje. Stoga daje nam jako puno prostora za predrasude, za strahove. Zato je važno da se informišemo, da znamo, da razumijemo i da budemo otvoreni za to da psihičko oboljenje nije dijagnoza kao takva, nije nešto što sprječava osobu da funkcioniše i da bude integrisana u društvo. Samim tim ćemo smanjiti i stigmatizaciju i odbacivanje ljudi koji se susreću sa ovim problemima, što će za posljedicu imati i prihvatanje takvih ljudi i njihovu veću integraciju u socijalno okruženje, kazala je Teona Pejić.