Sa Milom i Petrom Starčevićem, nesvakidašnjim bračnim parom iz Šapca i prekaljenim svjetskim putnicima možete da razgovarate satima, bez prestanka. Kako prelazimo s jedne na drugu temu, odnosno s jednog na drugo odredište na kojima su bili, oni se veoma emotivno nadovezuju, dopunjavaju i ispravljaju jedno drugo ako pogriješe u nekom podatku, srčano se prisjećajući čak i najsitnijih detalja i svako mjesto na svijetu koje su posjetili opisuju kao da su tamo juče bili. Iz njihovih priča preda mnom se stvaraju slike, živopisno opisane, osvježene humorističnim pričicama, anegdotama, ali i avanturama, u kojima su čak i bili u opasnosti.
Supružnici koji su u braku već pola vijeka, prije dvije godine obilježili su svoju zlatnu svadbu na Malti. To je bila tek jedna od 153 države na svijetu koje su zajedno posjetili od 1970. godine, kada su od Italije krenuli put naše planete.
Na svako putovanje nosili su kameru i foto-aparat, snimali video-priloge, fotografisali i objavljivali putopise u domaćim časopisima, a ponajviše u Ilustrovanoj Politici i Politikinom Magazinu. Mila je napisala i objavila 24 knjige, za djecu, romane i putopisna izdanja. Njen suprug radni vijek proveo je radeći kao ljekar specijalista medicine rada, a Mila za sebe kaže da je novinarka i književnica, koja nikad neće otići u penziju.
Jedno od njihovih nepisanih pravila bilo je da prvo obiđu svoju zemlju, zatim Evropu, pa druge kontinente. Bili su na svih sedam, čak i na najudaljenijim destinacijama poput Fidžija i Novog Zelanda. Uvijek su birali povoljne ponude, promotivna putovanja s proljeća ili s jeseni, neobične destinacije, i nikad nisu žalili novac na ovu vrstu zadovoljstva. Uspijevali su uvijek da dobiju slobodne dane na poslu, a jednom je čak gospođa Mila otišla da pita Petrovog direktora da mu da odmor.
Za Priče sa dušom se prisjećaju brojnih doživljaja, između ostalog i kako su na ulicama Karakasa, glavnog grada Venecuele doživeli državni udar.
– Južna Amerika nam je oduvijek bila u žiži interesovanja, a jednog dana u Politici je objavljen oglas za putovanje u devet tamošnjih zemalja. Očarali smo se kad smo vidjeli ponudu, a razočarali se kad smo saznali koja je cijena. Ipak, kao i uvijek, vjerovali smo da uvijek može da se nađe način da se skupi novac za ono što želite, pa makar i kroz pozajmicu. Pare se vrate, a uspomene i iskustvo ostaju vječito u vama, dok god ste živi – kaže Petar.
– Došli smo u Karakas, brežuljkast grad sa divnim položajem i odsjeli u hotelu Hilton, u samom centru prijestolnice. Prošetali smo se ulicom koja blago vodi uzbrdo, a najednom začuo se zvuk poput gume koja eksplodira. Nisam obraćala pažnju jer sam snimala, ali sam vidjela policajce sa providnim kacigama. Uslijedila je druga, pa treća eksplozija, a zatim me je neko gurnuo otpozadi i rekao nešto, a sa druge strane ulice čula sam muža kako viče: „Milaaa, Milaaaa! Da je situacija ozbiljna shvatila sam kad sam vidjela izraz lica jedne majke koja je protrčala sa blizancima u naručju. Na prodavnicama su već bili spušteni svi šaloni, a na toj jednoj u kojoj je bio Petar ostalo je mjesta da se provučem i uđem. Nismo ni bili svjesni puča koji se u tom trenutku desio. Bio je to državni udar u Karakasu – ispričala je Mila za Priče sa dušom.
Starčevići su bili u prvoj jugoslovenskoj grupi koja je avionom stigla u Čile, pa je turiste sa Balkana, kao atrakciju, snimala i tamošnja televizija. Kasnije su na tromeđi Paragvaja, Argentine i Brazila bili na Iguasu vodopadima i u Đavoljem kanjonu. U grupi je bilo desetak žena i dvadesetak muškaraca, a ko je želio mogao je da se provoza helikopterom i vidi te ljepote iz ptičje perspektive.
– Svi muškarci nikom ponikoše, jednog je zaboljelo uho, drugom je bilo muka, pa smo se prijavile samo nas dvije, Zora iz Valjeva i ja. Nekako smo se smjestile pored pilota u mali dvosjedni helikopter. Poletjeli smo, voda je odozdo kipjela, kazan je ključao, para se pela visoko, maltene stigla do nas u letjelicu, bili smo potpuno mokri. Sve sam, naravno, snimala kamerom – sjeća se Mila.
Oboma je cilj bio da obiđu svijet i to po knjigama „Sva čuda svijeta“ Rolanda Geka. Kako kažu za portal Priče sa dušom, 95 odsto onoga što piše u tim izdanjima, vidjeli su uživo. Uvijek su birali najbolje agencije i vodiče, često sa prijateljima sa putovanja (Zdravko iz Zagreba, Zora iz Valjeva, Višeslava iz Niša i drugi) samostalno pravili grupe. Obožavali su da putuju sa snimateljem Ratkom Kušićem, vodičima Marijom Škiljaicom Mićić i Slobodanom Mićićem i organizatorom, gospodinom Nikićem. To je uvijek, kako kažu, bila prva liga.
Vraćamo se Južnoj Americi. Starčevići mi pričaju kako su napadnuti u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije.
– Bili smo smješteni u hotelu u kojem je tada odsjeo i predsjednik Argentine. Imali smo slobodno vrijeme i naglašeno nam je da na ulici ima mnogo lopova i razbojnika i da treba strogo da vodimo računa. Predloženo nam je da na čuveno brdo Monserat odemo taksijem i da ništa ne nosimo sa sobom. To smo i uradili, ali kada smo sa brda vidjeli kako je naš hotel blizu, riješili smo da se vratimo pješice. Ja sam išao napred, iza mene Mila, zatim jedna prijateljica i prijatelj iz Zagreba. Na pola puta, iza neke kapije izletio je čovjek sa mačetom, napao našeg prijatelja iz Zagreba, uhvatio ga za gušu i oborio na zemlju. Pocijepao mu je odjeću mačetom da bi ga opljačkao. Vikao sam na srpskom da ga ostavi, a on je nasrnuo na mene. Ta drama je trajala sve dok jedan taksista nije izvadio pištolj iz kasete i opalio dva metka u vis govoreći nešto na španskom. Napadač je pobjegao, a mi smo toliko brzo stigli do hotela da smo oborili svjetski rekord u trčanju – ispričao je Petar Starčević.
Naravno da je bilo više lijepih nego neprijatnih situacija. Jedna od njih desila se u Nepalu kada su se sreli sa žiteljima nekadašnje Jugoslavije i prozborili koju riječ na „našem jeziku“. U Katmanduu vidjeli su jedinu živu boginju na svijetu, devojčicu Kumari. U Južnoj Americi vodič nije znao engleski, pa su turisti mislili da su u problemu, a onda se ispostavilo da je studirao u Srbiji i da mu je, kako je rekao, „žena iz Novi Sad“.
Jedna od Milinih želja bila je da se na Tibetu sretne sa lokalnim, alternativnim doktorom. Iako njen suprug, diplomirani ljekar to nikad nije volio, Mili se želja ispunila baš na putovanju, i to u glavnom gradu Tibeta, Lasi.
– Kada sam to rekla Mariji, našem vodiču, odmah je odgovorila da to ne dolazi u obzir. Međutim, tokom jedne šetnje ukazala mi se prilika da posjetim jedno selo. Odvojila sam se od grupe i skrenula. Petar me je dozivao, a ja sam samo pratila jedno golo, rumeno dijete koje se stvorilo ispred mene. Kada sam stigla do kuće od kamena, vidjela sam tri žene kako sjede i pitala: „Da li je tu možda doktor?“. Čovek koji je sjedio pored drveta me je odmah primio, a u tom trenutku je stigao Petar, šokiran time šta radim. Ipak, na moj nagovor pristao je da ga „doktor“ pregleda. Dok mu je opipavao i mjerio puls, ja sam snimala kamerom, sve dok nije rekao da moj suprug ima tri bubrega, što je bila istina. Za mene je to bilo najveće svejtsko čudo – da neko može takve stvari da zna na osnovu jednog mjerenja pulsa – rekla je Mila.
Prijatelji, kolege i rodbina nisu uvijek mogli da shvate njihovu strast prema putovanjima, pa su im često govorili „da im nešto fali“. Zbog toga su nekad, kad bi išli na daleka putovanja, da ne bi morali da objašnjavaju, odgovarali „da su na Zlatiboru“ ili na nekom poslovnom seminaru.
– Kad smo nudili našim prijateljima da krenu na putovanje, mnogi su cijenu poredili sa cijenom prozora ili nekim drugim ulaganjima. Ljudi su vrlo često deklarativno opredeljeni i na našoj strani, a kad dođe do realizacije i poziva na put, onda nisu za to. Živimo u gradu u kojem smo veoma usamljeni što se istomišljenika i putovanja tiče – kaže Petar.
– Mi živimo jednostavno i skromno, a sve smo podredili putovanjima. U jednom trenutku nismo imali ni svoj stan, ni kuću. Tek kad smo prošli mnogo toga, kad smo zadovoljili tu našu ogromnu radoznalost i potrebu za saznanjem, tada smo mislili na egzistenciju i kupili stan. Putujući, doživljavala sam uvijek dvije vrste radosti: radost odlaska u tajno, nepoznato, neotkriveno… Srećna i prepuna utisaka koje nosim, doživljavala sam drugu radost, radost povratka u svoju zemlju, dom, među svoje mile i drage. Putujući, upijala sam u sebe sve Veliko i malo što vječno urezano predstavlja neizmerno bogatstvo koje nam niko nikad ne može oduzeti – kaže Mila.
– Mila stalno govori da sam joj ja stvorio želju za putovanjem. Moji pokojni roditelji bili su učitelji i ja sam zahvaljujući tome prije osnovne škole naučio da čitam i pišem. Čitajući Žila Verna i Karla Maja, stvorila mi se ogromna želja da putujem podmornicom i da izađem u neke nepoznate zemlje, da vidim, upoznajem, saznajem – nadovezuje se Petar.
Na pitanje da li im i pakovanje stvari u kofere ide brzo kao biranje odredišta, Mila kaže da to urade „za čas“.
– Kod mene je spisak sa stvarima, tačno znam gdje šta ide. Uh, jednom smo se strašno razočarali, čak se i razboljeli. Sve smo spakovali, sutradan je trebalo da krenemo, kad oko dva sata zazvoni telefon, zovu iz agencije da kažu da je putovanje otkazano zbog Zalivskog rata. Mislila sam da se neko šali sa nama. Ponovili smo to putovanje kasnije, ali bez onog prvog žara koji je, u međuvremenu splasnuo.
Za Priče sa dušom Starčevići su rekli da ne mogu bez putovanja, da obavezno negdje idu na ljetno, kako ga nazivaju, pasivno putovanje, i barem jednom godišnje na ovo drugo, kada istražuju, uče, saznaju. Posljednje pečate u pasošu imaju iz Grčke (Rodos) i iz Italije (Đenova) i Francuske (Provansa).
Petar bi volio da otkrije i Mongoliju, koja još uvijek nije stigla na red, a Mila da ponovi posjetu Kapadokiji, u Turskoj.
Pošto su vidjeli skoro sve što postoji na svijetu, sada je, kako kažu, vrijeme za sitne stvari i mjesta koja su igrom slučaja propustili u svom avanturističkom životu.
Sajt bračnog para Starčević pronađite OVDJE.