Bajramovao je svijet onih, što se zovu sinovima Ibrahimovim, sljedbenicima posljednjeg Proroka, djecom Sudnjeg dana, nasljednicima Ugovora sa Uzvišenim, onih čiji se vratovi savijaju samo pred Svevišnjim, onih čije meso, kosti, koža i duša što ih prožima znaju da su blato u rukama Tvorca.
Nikada među tim slugama Gospodara svjetova, tim vrijednim, čestitim, samilosnim, marljivim i odanim čuvarima dunjaluka, nije bilo tako mnogo licemjernika, tog poganluka što im tijelo ummeta prožimaju poput karcinoma, poput smrtonosnog virusa, prisutnog u svakom organu, tkivu, ćeliji kolektivnog bića.
Nikada se to licemjerje nije jasnije pokazalo i razotkrilo nego na nesreći Gaze, na patnji nevine djece, žena i staraca, na kriku “žive zakopane djevojčice”, što doziva ruku majke, zatrpane pod te iste ruševine, tik na dohvat dječje glavice, a vječnost daleko, u bezdanu, tugom i izdajom slomljenog uma.
Sva razjedinjenost muslimanskog bića, što je rovarila njenom srčikom stotinama godina, stvarajući frakcije, uvijek radi dunjalučkih interesa, bilo u službi vlastitog izroda željnog moći i autoriteta, bilo pod patronatom vanjskih sila, što su iz sjene ubacivale lažna učenja, poruke, ciljeve i ambicije, trujući izvor vjerskog jedinstva, raznim nacionalnim, političkim, teritorijalnim, ekonomskim ili drugim iluzijama, poput borbe za nezavisnost, na koju je pozivao Lorenc, ko bi rekao Brit od Arabije, izbila je na površinu, kao ulje na vodi, odvajajući se od iskrene, čiste i predane svjetlosti Poruke, što isijava iz niše iskrenog, Gospodarevom voljom otvorenog srca.
Malo je tu ostalo supstance, izvorske čistoće, no čini se da se to malo, što se na dnu posude svijeta u kapima nabire i slijeva u jedan tok, poput ZemZem izvora, ne može do Sudnjeg Dana biti ispijeno i da svakoga trena može nanovo buknuti u bujicu, što predano ničice pada, u želji, u nadi, da kad čelom o tlo udari, nikada sa te svoje sedžde ne ustane.
Taj užas i patnja naroda Gaze, protkana dubokim vezom individualnog i kolektivnog predavanja Božjem određenju, Usudu, obilježena dubokim pečatom fatalističkog prihvatanja žrtve, koju se od njih traži da podnesu na oltaru svoga vjerovanja, da poput Ibrahima spremno prihvate žrtvu svojih najmilijih sa čistim, kristalnim uvjerenjem u Božju pravednost, u Božju nakanu, smisao i svrhu, najbolje namjere Gospodara prema svome robu, katalizator je što je pokrenuo ne samo proces hemijskog i duhovnog onečišćenja od hamelja lažnih vjernika, lidera i šejhova, već i procesa transformacije dojučerašnjih neprijatelja, mrzitelja Islama, u zamišljene i duboko zapitane simpatizere, što počinju izučavati Islam u avanturi personalnog, individualnog, samostalnog, subjektivnog susretanja vjere, što fascinira svjedočanstvom vanrazumskih kategorija univerzalne duhovnosti, čiji sinovi se zahvaljuju Gospodaru na patnji, kojom ih je u svome Proviđenju počastio.
Doista, sva ta besmislena patnja, sav taj bol svijeta što se slio na tih 365 kvadratnih kilometara, baš onoliko kilometara, koliko je i dana u godini, u toj svojoj besmislenosti, očaju, što na prvi tren gasi svaku nadu i vjeru, kroz poruke te iskrene i predane braće čovječnosti i oprosta, te braće, kojoj se pod nogama, ako dovoljno snažno zatvoriš oči, vide krila meleka, što im sklanjaju, nježno, prašinu sa stopala, tek u njihovoj krhkosti, što ne pada pred silom i nepravdom najmoćnijih ovozemaljskih armada, tradicija Ibrahimovog nasljeđa dobija svoj duboki i jasni smisao, neraskidive veze čovjeka sa svojim Stvoriteljem, sa jedinim Utočištem i Skloništem, sa konačnim Ciljem svih žudnji i previranja slomljene duše, shrvane teretom zemljanog postojanja, što kroz olujnu pučinu, sa horizonta zbivanja, hrli ka dalekoj Obali, ka svome Smiraju.
Kroz smrt svakog nevinog insana opustošene Gaze, rađa se nova generacija pravovjernih, izgovaraju se srcem Šehadeti iz usta svjetlosnim godinama udaljenim od mjesta Uspona, odvaja se, hirurški precizno, zdravo od bolesnog tkiva ummeta Poslanikovog i dugo skrivane tajne postaju javne, skidajući maske, otkrivajući likove ispod vela, otvaraju procjep između zastora, kroz koji nikada ranije nismo mogli pogledati, niti očima niti srcem, nudeći priliku svakom dobrotom zadojenom El Alek-u, da izbrusi svoje srce do razine ogledala i svjetlošću ispuni njegove okvire.
Budi ponosan i sretan, narode Gaze! Ti si milost ovoga svijeta! Ti si otkup naših grijeha!