On je početkom ovog desetljeća postao najmoćniji političar u Srba na Balkanu. Srbiju je tada vodio Boris Tadić koji se nije htio zamjeriti radikalima, a htio se dodvoriti Zapadu pa je 2012. godine izgubio izbore, a ubrzo gotovo nestao s političke scene. A na parlamentarnim su izborima u prvi plan iskočili Ivica Dačić, nasljednik Slobodana Miloševića u Socijalističkoj partiji Srbije (SPS) i Aleksandar Vučić, lider Srpske napredne stranke (SNS).
Njih dvojica počinju pregovore o formiranju vlade koji traju da bi u konačnici Dodik bio taj koji je Dačiću rekao da uđe u vladu i preuzme premijersku poziciju. Vučić je, za razliku od Dačića, odmah shvatio kakvu mu prijetnju predstavlja Dodik pa će njihov odnos otada postati i ostati vrlo napet. I Vučić će učiniti sve kako bi u što kraćem vremenu detronizirao Dodika i preuzeo poziciju koja, po njegovom mišljenju, pripada samo Beogradu: liderstvo nad svim Srbima. I uspio je u tome. Što se lijepo vidjelo ovog mjeseca na proslavi “Dana Republike Srpske” – Vučić je Dodiku poslao premijerku Anu Brnabić. Prvo, jer zna da taj navodni praznik međunarodna zajednica ne priznaje, a drugo jer on ne ide Dodiku na noge. Upravo obrnuto, Dodik mora u Beograd kad dolazi ruski predsjednik Vladimir Putin i tada mora moliti Vučića da mu osigura kratak sastanak s ruskim predsjednikom. Što mu onda Vučić po modelu “nije beg cicija” i omogući. Ali na kratko. A Dodik onda udari po Bošnjacima što je Putinu na jedno uho ušlo, a na drugo izašlo. Jer čak ni u Moskvi Dodikov nacionalizam više ne nailazi na pozitivnu recepciju. Konačno, Moskva je u jako dobrim odnosima s Recepom Tayyipom Erdoğanom.
Od komunista da nacionalista
Dodik je klasični model balkanskog političara koji je doživio evoluciju od komunista do nacionalista. U politiku je ušao 1986. godine kada postaje predsjednik Skupštine općine Laktaši, a 1990. godine se priklanja Savezu reformskih snaga koje je osnovao Ante Marković, tadašnji premijer SFRJ. I na toj listi ulazi u Skupštinu BiH. Ali ondje nije ostavio većeg traga jer igru vode Radovan Karadžić i njegova bratija. No, Dodik ipak pokazuje politički instinkt nakon što je u Parizu potpisan mirovni sporazum o BiH dogovoren u Daytonu.
Kako počinje međunarodni pritisak na vodstvo Srpske demokratske stranke (SDS), pa Karadžić i Ratko Mladić nestaju, Dodik osniva Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i postaje premijer Republike Srpske (RS) 1998. godine. Međunarodna zajednica ga prihvaća kao novo lice, jamca demokratskih promjena u RS i sva su mu vrata otvorena. Dodik je pristao na tu igru, ali 2001. godine gubi izbore, prelazi u opoziciju i odlučuje da će se vratiti na vlast i zatim je više neće ispustiti. I eto ga natrag 2006. godine sada s potpuno drukčijom, nacionalističkom retorikom. Svjestan da mu ona donosi vlast u RS, a za međunarodnu ga podršku više nije briga jer računa na Moskvu.
Posljednjih 13 godina iz ruku ne ispušta apsolutnu kontrolu nad vlašću u RS iako se na izborima 2014. godine činilo da mu Srbi okreću leđa. No, uspio je vratiti nacionalistički naboj i prošle godine u listopadu opet ostvario neupitnu političku kontrolu iako se smatralo da bi mu mogli naštetiti prosvjedi koji su podigli na noge Banju Luku zbog ubojstva Davida Dragičevića. Dodik ih je ignorirao i postao srpski član Predsjedništva BiH. A SNSD je vodeća stranka u RS.
Sve navedeno nedvojbeno legitimira Dodika kao ključnog političkog sugovornika za druga dva konstitutivna naroda u BiH, Hrvate i Bošnjake. No, u tom je pristupu nužno napraviti potrebne rezerve koje, kako je posljednjih dana vidljivo, u redovima najjače hrvatske stranke u BiH, HDZ BiH, ne postoje.
Tako se Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, pojavio na “Danu Republike Srpske” i što je najgore od svega ne smatra da je taj potez i na koji način sporan. Reakcije iz Europe pokazuju da je Čović strateški pogriješio: zastupnik u njemačkom Bundestagu hrvatskog podrijetla Josip Juratović izjavio je kako je nedopustivo ponašanje predsjedatelja Predsjedništva BiH Milorada Dodika i njegovo veličanje ratnih zločinaca baš kao i činjenica da takve postupke podupire predsjednik HDZ BiH Dragan Čović te je ocijenio da će međunarodna zajednica na to sigurno reagirati osudom. “I onda takvu proslavu svojim prisustvom uveliča Dragan Čović predstavljajući se kao predstavnik hrvatskog naroda u BiH, što je netočno jer se mogao predstaviti samo kao predsjednik jedne stranke s hrvatskim predznakom, i koji bi navodno htio širiti mir s ljudima koji se ne srame zločina.
Dapače, oni te zločince još veličaju i nagrađuju”, kazao je Juratović. Parlamentarni zastupnik njemačkih socijaldemokrata (SPD) upozorava da je Čovićevo ponašanje paradoksalno kada on traži da se poštuju odluke Ustavnog suda BiH koje mu se sviđaju, poput slučaja izmjene izbornog zakona BiH, dok odluku tog istog suda o neustavnosti 9. siječnja ne poštuje. Ako se Juratoviću može prigovoriti da je kao član SPD-a kritičan prema Čoviću, to se svakako ne može reći za Doris Pack, poznatu zagovornicu Hrvata. “Na Nacionalnom danu RS” – koji je sud zabranio – sudjelovali su srpska premijerka i – ne mogu vjerovati – gospodin Čović, čelnik HDZ-a BiH. Je li zaboravio što se dogodilo Hrvatima (i Bošnjacima) u tada “takozvanoj RS”? Kako li se Hrvati sada osjećaju? Sram me zbog njega”, napisala je na Twitteru.
Dodik je legitimni predstavnik Srba, ali to ne znači da mora biti i neupitni saveznik Hrvata. Jer njegovi su politički stavovi, potezi i izjave u izravnoj suprotnosti s onime za što se barem deklarativno zalaže i HDZ BiH. I što je službeni stav hrvatske Vlade. “BiH nije naša želja, to je naše moranje. To je nemoguća i besperspektivna zemlja”, rekao je Dodik na proslavi “Nacionalnog dana RS”. Što je samo jedna u nizu izjava kojima je proteklih godina dizao veliku prašinu, kao što je najava da će organizirati referendum o izlasku RS iz BiH iako za to nije imao podršku Beograda niti Moskve. Vučić je svjestan da mu je potrebna podrška međunarodne zajednice kako bi proveo u djelo plan o rješavanju “kosovskog čvora” i zemlju ekonomski oporavio približavajući se EU. I svjestan je da BiH ovakva kakva jest zasad ostaje imperativ. Rusija je jedan od jamaca Daytonskog sporazuma i želi očuvanje BiH jer tako u RS ima čvrstu točku preko koje može izravno utjecati na zbivanja na Balkanu. Čović i njegov krug je smatrao da bi se podrškom Dodiku moglo doći do trećeg entiteta što je crvena krpa za sve zapadne zemlje. Fascinira činjenica da su Čović i HDZ BiH pozitivno reagirali na Dodikovu podršku trećem entitetu iako im je poručio: tako dugo dok se ništa ne mijenja u statusu RS.
Brana za reforme
Dakle, Hrvati koji ondje žive ne mogu računati na bilo kakvo poboljšanje stanja. Interesantno je i da se HDZ BiH glasno buni – s pravom – protiv hrvatskih predstavnika u zastupničkim tijelima koje im biraju bošnjačke stranke. No, kad se takav scenarij dogodi u RS, dakle kad srpske stranke biraju hrvatske zastupnike, tada iz Mostara ne stiže nikakav prigovor. Dodatni je problem što HDZ BiH tvrdi kako je glavni zagovornik europskog puta svoje zemlje koji uključuje približavanje EU, ali i NATO-u. A Dodik ovog tjedna ističe kako neće dopustiti da BiH nastavi napredovati k članstvu u NATO-u. Pa su onda srpski predstavnici u Vijeću ministara BiH spriječili da se uopće razmatra prijedlog Godišnjega nacionalnog programa reformi, glavnoga uvjeta za aktiviranje MAP-a (Membership action plan, Akcijski plan za članstvo u NATO-u) za BiH. Dodik je ovih dana jasno rekao i što misli o suživotu: “BiH je trenutačno u istoj situaciji u kakvoj je bila i 1992. godine kada je u njoj počeo rat. Za to su krivi Bošnjaci koji su tada i danas nespremni prihvatiti da u BiH žive i drugi narodi”.
Nije omiljen ni u Beogradu
O razmjerima negativnosti ove izjave gotovo da je nepotrebno raspravljati, ali ona je samo još jedan jasan dokaz Dodikove odlučnost da iz nacionalizma prelazi u šovinizam i da dovodi u pitanje daytonske temelje BiH – na koje se tako rado poziva kad je riječ o potrebi zaštite entitetskih prava RS. I da ne bi bilo dvojbe: Dodik o Hrvatima nema bolje mišljenje, samo ga trenutno ne izriče jer mu odgovara savezništvo s Čovićem. No, svaku prigodu iskorištava kako bi optuživao Hrvatsku i Hrvate za pogrom u Drugom svjetskom ratu, ali i u ratu u BiH. Istodobno izbjegavajući bilo kakvu odgovornost Srba.
A da je toksičnost te politike zamijećena ne samo u Europi nego i u SAD-u govori tekst objavljen 13. siječnja u časopisu The National Interest. Iz kojeg prenosimo zaključak: “Dodik i hrvatski nacionalisti su se dogovorili o budućoj suradnji kako bi unaprijedili svoje ciljeve, ciljeve koji bi trebali biti realizirani u svjetlu dodatno oslabljene i etnički podijeljene BiH što se izravno protivi prevladavajućoj želji većine stanovnika te zemlje i njihovim aspiracijama za euroatlantskim integracijama”.
Čovićeva bliskost s Dodikom teško je breme na plećima hrvatske politike prema BiH i zaštiti interesa hrvatskog naroda u toj zemlji. Sav trud koji je premijer Andrej Plenković uložio kako bi u drugom dijelu prošle godine na sastancima Europskog vijeća uvjerio partnere iz EU da je model po kojem Bošnjaci mogu izabrati hrvatske predstavnike stvarni problem, pao je u vodu nakon što se Čović pojavio u Banjoj Luci. I na svaku sljedeću inicijativu Hrvatske vezanu uz BiH unaprijed će pasti sjena Čović-Dodikovog savezništva.
Preciznije, predsjednik HDZ-a BiH vratio je hrvatsku politiku prema BiH u doba između 1995. i 2000. godine kad je Hrvatska bila pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice zbog destruktivne politike prema BiH. Čovića to očito ne smeta i važnije mu je da ostane u savezu s Dodikom: nacionalistom, protivnikom BiH, čovjekom čija politika ne dozvoljava povratak Hrvata u RS, političarem koji odbija priznati da je u Srebrenici počinjen genocid, liderom koji se tijekom vlasti dokopao i velikog bogatstva zbog čega su protiv njega vođeni i sudski postupci, protivnikom slobodnih medija, vladavine prava i svih pozitivnih europskih vrijednosti i standarda. Dodikom koji konačno nije omiljen ni u Beogradu i koji uporno odbija zahtjev Rusa da pomogne preuređenje rafineriju u Bosanskom Brodu. I koji je pod sankcijama SAD-a. Uistinu pravi partner za Hrvate u BiH.