”Naime, Ustavni sud BiH nema nadležnost da preispituje podzakonske akte, osim ako takvi akti u svojoj suštini jesu zakoni. Međutim, to su rijetki slučajevi. Uputstvo nije takav slučaj“, tvrdi Ademović.
”Član Predsjedništva BiH podnio je zahtjev za rješavanje spora između BiH i FBiH s jedne strane i zahtjev za ocjenu ustavnosti određenog broja odredbi Izbornog zakona BiH s druge strane. Povod ovim zahtjevima jeste osnovana sumnja da su Parlamentarna skupština BiH i CIK, kroz zakonodavna rješenja i ovo sporno uputstvo, upali u nadležnosti FBiH koje su Ustavom BiH date FBiH, a ne državi. Za Komšića je sporno to što su državni zakonodavac i CIK, zakonski, tj. putem uputstva, određivali materiju koja je već regulisana Ustavom FBiH i međunarodnim pravom koje obavezuje cijelu BiH. Tu mislim prije svega na pitanja da li će vlast u BiH biti sastavljena po demografskim podacima prema popisu iz 1991. ili 2013. godine te na koji način će kantoni odrediti svoje delegate za Dom naroda Parlamenta FBiH. Naravno, Komšić je problematizirao i pitanje ovlasti CIK-a, kao upravnog tijela, i iznio veoma jake argumente za zaključak da li je CIK, kao upravno tijelo, preuzeo prerogative zakonodavne vlasti“, ističe Ademović
S obzirom na to da zastupa Kanton Sarajevo i Bh. blok koji su se putem tužbenih zahtjeva obratili Sudu BiH u vezi s upustvom CIK-a, te tražili njegovo poništenje, od Ademovića smo tražili pojašnjenje ovih tužbi.
”Meni su se obratili zvaničnici iz Kantona Sarajevo i predsjednici političkih stranaka iz Bh. bloka. Objasnili su mi svoje probleme. Smatrao sam da su u pravu kada su tvrdili da je CIK narušio njihova prava na političku participaciju u federalnim organima vlasti. Međutim, ja sam zauzeo stav da je Sud BiH nadležan za ta pitanja, a ne Ustavni sud BiH. Pokrenuo sam dva upravna spora protiv Uputstva, jer je CIK direktno oduzeo prava Kantonu Sarajevo, ali i uskratio politički potencijal političkim strankama, na koji su mogli objektivno računati po starim propisima. Očekujem da Sud BiH odluči meritorno o ovim tužbama i dâ svoj odgovor da li je CIK djelovao zakonito i ustavno. Te presude bi trebale podlijegati kontroli Ustavnog suda BiH, kao vanrednog sudskog tijela”, ističe naš sagovornik.
Uzimajući u obzir sve navedeno upitali smo ga kakav je zapravo naš pravni sistem kada vidimo ovakva obrazloženja iz Ustavnog suda, a s druge strane određenu zbunjenost apelanata i subjekata koji se obraćaju sudovima.
”Ovo je, sve zajedno, grozno iskustvo za građane BiH. Ovaj slučaj implementacije odluke Ustavnog suda BiH u predmetu ‘Ljubić’, a koji se pretvorio u strašnu državnu i društvenu krizu, pravi je lakmus-papir stanja demokratije i pravne države u BIH. Ovaj slučaj nam daje odgovor na pitanje kakve su političke strane, kakav je parlamentarizam u BiH, kakvi su sudovi, šta je danas međunarodna zajednica i kakvi smo mi građani. Nedobronamjernost političkih stranaka se najbolje pokazala kroz kalkulisanje HDZ-a da zahtjeve za ocjenu ustavnosti Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH sukcesivno pokreće kao sredstva političke manipulacije, a ne kao izraz stvarne brige za hrvatski narod i ravnopravnost svih naroda i građana”, ističe Ademovića.
Dodaje da propast svih pregovora samonametnutih lidera naroda i predstavnika političkih stranaka, sa ili bez medijativne uloge međunarodne zajednice, pokazuju dvije grozne devijacije parlamentarne demokratije u BiH. S jedne strane, kaže on, naši zastupnici u zakonodavanim tijelima su samo sredstvo provođenja faktičke moći 5-6 lidera u BiH, ne uživaju nikakvu slobodu mandata i ne razmišljaju svojim glavama. Tako zapravo parlamentarizam i ne postoji.
S druge strane, ti isti lideri, navodi Ademović, ne žele da napuste svoje ekstremne pozicije koje nemaju nikakvih međusobnih dodirnih tačaka.
”To drži građane taocima krize. Nadalje, sudstvo ne preuzima svoju odlučnu ulogu. Prema mom mišljenju, Ustavni sud BiH i Sud BiH su trebali odmah rješavati sve sporne slučajeve i dati politici pravnu smjernicu i granice djelovanja. Ovo vrijeme zahtijeva sudski aktivizam. Njihova pasivnost samo otvara dodatni prostor da se različite koncepcije i dalje sukobe i produbljavaju krizu. Nadalje, ovaj, ali i raniji slučajevi, pokazuju da ni dejtonska ni euroatlantska međunarodna zajednica ne može biti ni oslonac niti korektiv. I, na kraju, cjelokupna situacija pokazuje da građani nemaju svijest o svojoj ulozi i svojim građanskim obavezama. Mi smo, svi zajedno, kao društvo, samo jedna amorfna masa podanika vlasti koja se valja u blatu kako to vlastodršci žele. Naravno, svi se pitaju šta je izlaz. Treba krenuti od izvora demokratije, od građana. Dok se on ne probudi u kritičnom broju, naši vlastodršci će živjeti svoj politički showbiz: kamere, svjetla, putovanja, sastanci, plate, šoferi, presice, odlučivanje o ljudskim sudbinama, i što još ne, što nam nije dostupno”, zaključuje naš sagovornik.