Hadžifejzović: „Husein Kapetan je bio politički vrlo svjestan kada je od Otomanske imperije tražio nezavisnost Bosne. Tražio je ono što je Srbija tražila i dobijala od Turaka. Korak po korak do samostalnosti. Osim golog otpora, branioci BiH od Austrougara takođe su imali ideju, najsvetiju od svih – svoju zemlju. To su hrabri hadži-Lojo, pravog imena Salih Vilajetović, osmorica braće Mulića, hafiz Abdulah Kaukčija, Muhamed efendija Hadžijamaković, Avdo Jabučica, Suljo
Kahvić, hadži Mehaga Gačanin, hadži Avdaga Halačević, Mehmed aga Dalagija, Mešo Odobaša. Iz Pljevalja je došao da brani Bosnu komandant Mehmed Vehbi Šemsekadić. U odbrani su učestvovali i srpski prvaci Mitar Lakoč, Milan Milanović, Božo Trifković. Među Bosancima ne žive ni legende a kamoli historijski fakti, da žive itekako bi se znalo da su Sarajevo branile i djevojke, žene. Posljednja linija odbrane bila je kod Alipašine džamije i kada su djevojke vidjele da više ne mogu pružati otpor, zbog ponosa, časti i nama popele su se na munare džamije i odozgo bacale u smrt. Nakon neočekivanog otpora i okupacije Austrougarska je promijenila i taktiku i politiku i opreznije prišla podanicima – muslimanima, pravoslavcima i katolicima. Ono što su prvo shvatili jeste da su na sve Bosance gledali kao na masu koja im je bila idealan izvor za mobilizaciju. Toliko su bili uspješni u tome da su bosanske formacije u Prvom svjetskom ratu bile udarne jedinice monarhije, specijalne jedinice kako bi se sada zvale. Toliko uspješne da su im bečlije komponovale marš – ‘Bošnjaci dolaze’.
Od onoga što je Austrougarska uzela od ove zemlje – zlato, srebro, rude, drvo, nešto je i vratila, uložila natrag – to se vidi i danas u svakom našem gradu. Za svega nekih 30-ak godina Bosanci, najviše muslimani i katolici, postali su vrlo odani, lojalni monarhiji i caru Franji. Taj prevrat u glavama, u poimanju okupacije – od otpora protiv monarhije do borbe za monarhiju – detaljno je opisan u bezbroj naših i evropskih knjiga, samo se knjige malo čitaju. 500 godina borbe protiv Austrugarske, kao i ona najveća bosanska pobjeda u toj historiji, ona pod Banjalukom 1737. godine kada su Bosanci, Bošnjaci, sami, bez Turaka razvalili i pobijedili veću, silnu vojsku Kajzera su brzo i davno zaboravljene.
Zaboravljen je egzodus, ogroman, veliki, najveći, Bošnjaka u Tursku nakon okupacije.
Da li je car Franjo bio dobar prema Bosni?
Je li Ferdinand imao dobre namjere?
Jesu li Bošnjaci više željeli za okupatore Austrougare nego li Srbe?
Jeste li za vraćanje spomenika?
Piše u tim knjigama: kada su ubili Ferdinanda, Bošnjaci – prvaci su govorili – ubiše nam cara.“