Ugledni beogradski književnik, esejista i dramaturg, jedan od osnivača protumiloševićevskog Beogradskog kruga 1990. godine i veliki borac protiv nacionalizma, Filip David, primijetio je ovih dana, i ne slučajno, da je Srbija glavni uzrok nestabilnosti regiona.
U Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu, u odnosima sa Hrvatskom, Srbija Aleksandra Vučića već godinama šalje prijeteće poruke, ma koliko se srbijanski lider uvlačio u jagnječe kože, puštajući okolo svoje brnabiće, vuline, stefanoviće, dačiće i slične “zvjerke” da govore umjesto njega. I ne samo opasne poruke. Ko ne vjeruje, neka se prisjeti makar Skoplja i Podgorice.
Dok mediji još prenose ovaj sasvim ispravan i analitički potpuno utemeljen Davidov stav, predsjednik Srbije lije tobože krokodilske suze nad Bosnom, sve moleći braću Bošnjake da se dozovu sebi – dok još imaju kome. Jer, veli on, “Bošnjaci u BiH neće imati bolju priliku u Srbiji od ove danas za “izgradnju pristojnih odnosa između Sarajeva i Beograda “.
“Iskoristite to… Imate prijatelje u Beogradu i u Srbiji”, prijeteći poručuje Vučić u intervjuu za njegov medijski tomahavk – TV “Pink”.
A šta je ta, da prostiš, prilika i gdje je to prijateljstvo? To što Vučić već godinama govori o pomirenju sa Bošnjacima, a izbjegava govoriti o miru između dvije države?
To što nikada nije spomenuo riječ “suverenitet” kada govori o BiH, što ne pristaje na rješavanje pitanja granice sa našom državom, jer duboko vjeruje da je tek privremena?
Je li Vučićeva “pružena ruka” Milorad Dodik, čovjek koji je koliko jučer tvrdio da “RS nije i nikada neće biti država”, a danas bi, naravno, podržan iz Beograda, slao i tenkove na komšije Bošnjake i Hrvate, ali i neistomišljenike Srbe, samo da bi očuvao iluziju na Andrićevom vencu da će dobiti polovicu BiH za izgubljeno Kosovo?
Da vjerujemo u to prijateljstvo dok poglavar Srpske pravoslavne crkve poručuje kako su RS i Srbija “jedna republika”, prizivajući podjelu ove zemlje?
Je li prijateljstvo koje se nudi Bošnjacima to prijeteće saučestvovanje u ruskom “zakuhavaju” u Bosni, slanje visokih oficira BIA-e u Sarajevo i “slučajnost” da premijerka Ana Brnabić, ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović raspravljaju o dijelovima BiH, stavljajući na stol međunarodnih foruma ideje o zamjeni bh. entiteta RS s Kosovom? Naravno, i svoju vlast.
Istovremeno, šef srbijanske diplomatije, notorna baraba, Ivica Osman-aga Dačić, govori da je “RS od većeg interesa za Srbiju od Kosova” i, prisjećajući se Dobrice Ćosića, veli da je to “najveća srpska pobjeda u 20. vijeku”.
Je li ta “pružena ruka” huškanje bosanskohercegovačkih Hrvata da traže svoj entitet u BiH, kako bi Bošnjacima “razvukao pamet” i potaknuo nove atake na BiH?
Zanimljivo, to su isti oni Hrvati koji su, njih 150.000, etnički očišćeni s područja današnje RS, uz medijsku propagandu SRNE na kojoj je tokom agresije radio sam Vučić!
Moguće da je Aleksandar zbog toga nervozan, ali pametni ljudi i u Zagrebu su shvatili da Čovićeva politika može voditi samo u tabor “vojvode Vučića”. Da je u svojoj suštini velikosrpska, kao i projekt tzv. Herceg-Bosne, te da nije slučajno da je upravo u njegovom uredu lider HDZ-a BiH završio poslije prošlosedmične proslave 9. januara.
Zašto u najboljem interesu bh. Hrvata, Vučić, recimo, ne natjera Dodika da ustupke Hrvatima kako bi se vratili na stoljetna ognjišta u Posavini, da u tom entitetu ne budu građani drugog i trećeg reda, kao i Bošnjaci, te da budu procesuirane ubice od Briševa do Banje Luke?
Je li “pružena ruka” to kada Ministarstvo inostranih poslova i Ministarstvo informisanja Srbije finansiraju portal koji na Badnje večer citira Ratka Mladića riječima “evo nas u srpskoj Srebrenici uoči još jednog velikog srpskog praznika”, dok se pjevaju četničke pjesme kraj Memorijalnog centra Potočari?
Kome, ako želi mir, treba montiranje braniocima BiH, Interpolovo potjernice, hapšenje bh. državljana u Srbiji?
Kada optužuje Bošnjake za samoviktimizaciju i očekivanje “da drugi ponavljaju ono što oni misle”, Vučić misli na insistiranje demokratskog svijeta da on i njegovi brnabići, stefanovići, vulini priznaju genocid u Srebrenici.
To nije stvar bošnjačkog očekivanja, već civilizacijska vrijednota, kao što je poštovanje Holokausta i žrtava ustaškog genocida nad Srbima.
Kada sam ga jednom u Sarajevu pitao šta je problem u činjenici da se prihvati ono što je utvrdio Međunarodni tribunal, Vučić je, pokušavajući izbjeći odgovor , uzvratio protupitanjem – a zašto je bitna jedna riječ!?
Ta riječ je kamen međaš između onog što Vučić jeste i onoga što bi trebao biti. Ta riječ je, razlika između prijetnji “100 muslimana, za jednog Srbina “, osmatračnice sa Jevrejskog groblja, gdje je bio pod komandom vojvode Slavka Aleksića, šetnje po brdima iznad opkoljenog Sarajeva, i spremnosti za ono što bi Vučić htio da nas uvjeri da jeste – čovjek neke budućnosti i prijatelj!
Građani BiH, a ponajviše Bošnjaci, olako shvataju državu i njezinu važnost. Ali znaju da je ona istinski uvjet njihovog opstanka. Možda će njezin istinski značaj shvatiti tek ako je, ne daj Bože, jednog dana izgube.
Ali bili bi odveć naivni ako bi progutali Vučićeve laži dok u programu njegovog SNS-a još uvijek piše da je krajnji cilj njegove politike formiranje “zajedničke srpske države”. Naravno, preko leđa BiH.
Vučićev djed, stari Adžija, u Bugojnu je bio poznat kao ugledan i čestit čovjek. Kada se jedan poznati bugojanski Bošnjak namjeravao iseliti u Tursku, ostavio je Adžiji porodicu “na vjeru”. Najprije je po savjetu starog Vučića otišao da vidi “kakva je situacija”, pa da onda povede i najmilije. Kada je shvatio šta Bošnjake čeka u Turskoj, Bugojanac se brže-bolje vratio u svoj grad i ostao vjeran Bosni.
Takvo poštovanje komšija jeste istinska Bosna u svoj svojoj pluralnosti. Protiv takve Bosne bili su uvijek, ali uvijek, samo njezini neprijatelji i protagonisti velikodržavnih ideja i projekata. S takvim komšijama Bošnjaci i svi građani BiH žele da žive. Vojvoda Vučić, međutim, nije takav. Nije ni slika svojih čestitih predaka.