“Neke Thompsonove pjesme su mi izuzetno drage i omiljene. Slušam i volim neke njegove pjesme i držim da su one dobre za nacionalno zajedništvo. Stojim kraj toga. Kada je riječ o pjesmi ‘Lijepa li si’, apsolutno odbijam da bilo tko nju karakterizira kao nacionalističku pjesmu koja je uperena protiv bilo koga. Ona govori o krajevima koji su nastanjeni Hrvatima, koji se diče svojim zavičajima. I to je pjesma koja apsolutno nikoga ne može uvrijediti. Kad prevedete neke himne nekih država, neću ih sad spominjati, one su puno agresivnije i puno više bi se mogle okarakterizirati kao pretenzija prema tuđim krajevima. Međutim, pjesma ‘Lijepa li si’ to apsolutno nije”, izjavila je, između ostaloga, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u intervju za Deutsche Welle prošlog ljeta.
Kolinda se baš lijepo raspričala kad je trebalo braniti “gospodina Thompsona”, kako predsjednica Hrvatske rado naziva Marka Perkovića, zbog kojega je svojedobno čak i napala Sloveniju kada mu je tamo zabranjen koncert zbog ustašluka.
Kolinda o Tajanijevom posezanju za tuđim teritorijem
S druge strane, Kolinda Grabar Kitarović je bila mnogo tromija i sažetija kada je trebalo reagirati na profašistički i okupatorski ispad predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija koji je u nedjelju u govoru spominjao “talijansku Istru i talijansku Dalmaciju”.
“Povijesni revizionizam i iredentizam apsolutno su neprihvatljivi. Temelji Europske unije i njenih institucija ne počivaju na takvim vrijednostima. Odlučno odbacujem i osuđujem pokušaje mijenjanja povijesti i posezanje za hrvatskim teritorijem. O tome ću izvijestiti talijanske i EU institucije”, uspjela je, satima nakon promptne i furiozne reakcije slovenskog državnog vrha, procijediti Kolinda.
U tih 38 riječi Kolinda je ipak ispravno detektirala da se u Tajanijevim riječima krije i “posezanje za hrvatskim teritorijem”, što bi njoj kao samodeklariranoj zastupnici suverenističke politike svakako trebao biti problem.
Hrvatska desnica opet zakazala u obrani Hrvatske od talijanskog fašizma
No jučer se pokazalo – kao i u Drugom svjetskom ratu – da hrvatska desnica, koja se voli kititi titulom domoljuba, a sve koji se s njima ne slažu proglašavati izdajnicima, i samozvani suverenisti nisu baš orni braniti Hrvatsku od teritorijalnih pretenzija talijanskog fašizma. Plenković je reagirao sa zakašnjenjem i mlako, ne odričući se svojeg prijatelja Tajanija, Kolinda je još više kasnila, a od velikih domoljuba poput Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Željke Markić, Ladislava Ilčića i sličnih jučer nije bilo ni riječi.
Željka Markić je, primjerice, samo dan prije hitro skočila na svom Facebooku napasti Plenkovića zbog objave nejasnog tvita, ali nije osjetila potrebu komentirati Tajanijeve priče o “talijanskoj Istri i talijanskoj Dalmaciji”. Možda joj je svejedno je li njena luksuzna vila kod Dubrovnika u Hrvatskoj ili Italiji, ključno je da je – njezina. Jedna jedina političarka s desnog dijela scene koja je pravovremeno i odgovarajuće reagirala na Tajanijev ispad bila je Ruža Tomašić, ostali su se redom legitimirali gromoglasnom šutnjom.
Samozvani hrvatski domoljubi i suverenisti toliko mrze antifašiste da bi pustili Hrvatsku da propadne
Znakovito je i da ni A ni B nije došlo ni od hrvatskih katoličkih biskupa, kreme samozvanog domoljublja u Hrvata, koji su glasni kad treba verbalno potpaljivati progon homoseksualaca, ateista i zagovornika sekularnosti, dok su Tajanija kolektivno odšutjeli. To je logično, isto tako su šutke izručili samostan Dajlu i pripadajućih 400 hektara zemlje u Istri talijanskim redovnicima po naređenju Vatikana, baš kao što je Pavelić poklonio Dalmaciju.
Zašto su svi oni jučer šutjeli kad je doista trebalo braniti hrvatski suverenitet nije teško dokučiti – Istru i Dalmaciju su od fašističkih okupatora oslobodili Titovi partizani, a hrvatska desnica ništa ne mrzi toliko koliko hrvatske i jugoslavenske antifašiste. Još jednom su dokazali da im je draži fašistički okupator, baš kao i u Drugom svjetskom ratu kada su uzori velikog dijela današnjih samozvanih suverenista prodali pola hrvatske obale Mussoliniju. Napasti Tajanija značilo bi barem implicitno pohvaliti Tita i partizane, a samozvani suverenisti bi radije dopustili da Hrvatska propadne nego to učinili. Radije bi da Hrvatske nema nego da za nju ikakve zasluge imaju Tito i partizani, da joj je u temelju doista antifašizam. Tko je onda tu izdajnik?
Fašistička okupacija Istre i Dalmacije i Herceg-Bosna – dva udružena zločinačka pothvata
Tajanijev je ispad utoliko bio doista ljekovit jer je kao ništa drugo u proteklo vrijeme desni dio hrvatske političke scene razotkrio kao lažne domoljube i lažne suvereniste, čiji je hrvatski nacionalizam u svojoj suštini zapravo antihrvatski. Skoro svaki dan se busaju pred svima u svoja hrvatska prsa, a kad je trebalo to učiniti pred Tajanijem, nigdje nikoga od njih.
Razotkrilo se još nešto iznimno važno, a to je da ono što je Kolinda zamjerila Tajaniju – posezanje za teritorijem druge suverene države – za te iste političare baš i nije neki problem ako je ta druga država Bosna i Hercegovina i ako je Hrvatska ta koja poseže za tuđim teritorijem.
Herceg-Bosna iz Perkovićeve pjesme, to “srce ponosno”, zapravo je propala zločinačka tvorevina osnovana s ciljem teritorijalnog razbijanja BiH, presuđena u Haagu kao udruženi zločinački pothvat. Ono što je Mussolinijeva fašistička Italija u Drugom svjetskom ratu radila Hrvatskoj, to je Tuđmanova HDZ-ovska Hrvatska u ratu devedesetih radila Bosni i Hercegovini.
Perkovićevo odavanje počasti Mati Bobanu
Perković se, uostalom, potrudio da ne bude nikakve sumnje o kakvoj Herceg-Bosni on pjeva u “Lijepa li si” pa je u službenom spotu našao mjesta i za kadar groba Mate Bobana, od Tuđmana i hrvatskog HDZ-a oktroiranog predsjednika HDZ BiH i kasnije zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, kojega je samo smrt spasila od Haaga, baš kao i njegove mentore Tuđmana i Gojka Šuška.
Kolinda je uspjela u Tajanijevim riječima prepoznati posezanje za hrvatskim teritorijem, ali u očitom nacionalizmu Perkovićevog hita, koji je nažalost postao službena himna hrvatske nogometne reprezentacije, ona ne vidi očito posezanje za teritorijem BiH. Dapače, ona “apsolutno odbija” da se ta bjelodano nacionalistička pjesma koja slavi udruženi zločinački pothvat zvan Herceg-Bosna, nastao pod patronatom Franje Tuđmana, “karakterizira kao nacionalistička pjesma”.
Parola hrvatske desnice – svoje damo, tuđe hoćemo!
Čini se da svoje inherentno licemjerje barem nesvjesno prepoznaju ti i takvi hrvatski samozvani domoljubi i suverenisti pa su zato jučer skoro bez izuzetka ili šutjeli pred Tajanijem ili ga osuđivali tonom kao da mu se ispričavaju, ne odričući se prijateljstva s njima. Valjda u dubini svoje crne duše prepoznaju da bi se opet poklonili pred stranim crnokošuljašima kada bi oni još jednom umarširali u Hrvatsku, kao što su gmizali pred Mussolinijem i Hitlerom od 1941. do 1945., radije se baveći genocidom nad Židovima, Srbima, Romima i Hrvatima, koji za razliku od njih nisu htjeli biti domaći izdajnici.
Baš suprotno od Onoga Čije Ime Se Ne Smije Spomenuti u tim kakti domoljubnim i suverenističkim krugovima. Tito je govorio da “tuđe nećemo, svoje ne damo”, dok smo zahvaljujući Tajanijevom profašističkom ispadu o “talijanskoj Istri i Dalmaciji” nepobitno otkrili da današnje perjanice hrvatske političke desnice vodi parola “Svoje damo, tuđe hoćemo”.
Kome srce može biti ponosno od toga, taj treba ići na pregled mozga.