General Stanislav Galić, zapovjednik Romanijskog korpusa, prvi je osuđeni na ovom međunarodnom sudu 2003. godine za kampanju terora protiv Sarajlija, uključujući masakr na Markalema. Proglašen je krivim za teroriziranje stavnovnika glavnog grada Bosne i Hercegovine i zločine protiv čovječnosti, te osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu.
General Dragomir Milošević, jedan od komandanata tog korpusa, osuđen je na 29 godina zatvora za najteže zločine.
Radovan Karadžić, bivši predsjednik entiteta Republika Srpska u BiH, osuđen je između ostalog i zbog zločina tokom opsade Sarajeva. Prvostepena presuda od 40 godina zatvora je izrečena 2016. godine. Podjela Sarajeva kao dokaz stoji među šest “strateških ciljeva” što ih je Radovan Karadžić oblikovao 12. maja 1992, godine pred tzv. Skupštinom bosanskih Srba, što je objavljeno i u službenom listu te tvorevine.
Ratko Mladić je također optužen za opsadu grada, a 2017. prvostepenom presudom osuđen je na doživotni zatvor. “Gađaj Velušiće, tamo ima malo Srba”, jer upravo Mladićeva naredba artiljercima, čime se potvrđuje da je ubijao i svoje sunarodnjake.
General Đorđe Đukić je umro prije suđenja u Tribunalu.
Najgoru kasapnicu pratila je i najteža glad i nestašica vode. Ljudi su ubijani u svojim domovima, na ulicama, tržnicama. Patnja stanovnika je bila neizmjerna.
Tribunal u Hagu je zbog zločina tokom četiri godine opsade Sarajeva izrekao 150 godina zatvora.
Tragedija pravosuđa u BiH je definitivno sadržana u jednoj rečenici: U odnosu na Tribunal Sud Bosne i Hercegovine nije podigao niti jednu optužnicu i pokrenuo niti jedan proces za najdužu opsadu jednog grada u historiji, kakvo je bilo krvavo okruženje Sarajeva. Tokom izricanja presude Dragomiru Miloševiću, sudac Patrick Robinson je rekao: “Nije bilo sigurnog mjesta u Sarajevu… Moglo se nastradati bilo kada i bilo gdje.
Ubijanje u Sarajevu se razlikovalo od svih drugih, jer je svake noći prenošeno na televizijama širom svijeta. “Tri godine televizijske vijesti iz večeri u večer bit će ispunjene prikazima strahota iz Sarajeva”, napisala je Carla Del Ponte.
Del Ponte je oformila poseban tim za istragu zločina nad opkoljenim gradom: “Sarajevo grad nadaleko poznat po svojim ranama, grad Muslimana, Srba i Hrvata, kao i hiljada i hiljada ljudi rođenih u mješovitim brakovima, grad ljudi obilježenih ožiljcima rata…”
Del Ponte je sve vrijeme stavljala opsadu Sarajeva uz Srebrenicu, želeći da optužnica protiv Miloševića bude za genocid u ova dva grada. Ali, imala je stalne opstrukcije od nekih tužilaca unutar Tribunala.
Kad je Del Ponte prvi put vidjela optužnicu za Sarajevo i Srebrenicu, bila je bijesna. Nigdje se nije nalazila riječ genocid i od tog trenutka ona će neke tužioce nazivati svojim neprijateljima.
“Zatražila sam od tužilaca da se u predmetu protiv Slobodana Miloševića sastavi nova optužnica koja će sadržavati optužbe za genocid, kao i druge zločine počinjene u Srebrenici i Sarajevu”… “Morate voditi istragu o Srebrenici i Sarajevu, dajem vam šest sedmica da završite istraživanje”, rekla je Del Ponte.
Njeni sukobi sa nekim britanskim tužiocima, koji su odbijali da u optužnicu Miloševiću uvrste genocid u Srebrenici i Sarajevu, zabilježene su u njenim memoarima. Otkrivene su brojne podudarnosti koje su povezivale Sarajervo i Srebrenicu sa Miloševićem. Postoje snimljeni razgovori u kojima Miloševića Karadžiću daje upute o opsadi Sarajeva.
Najsnažniji odgovor na sukobe unutar Tribunala oko optužnica za genocid u Srebrenici i Sarajevu, opisala je Florance Hartman u svojem djelu “Mir i kazna”: Začuđujuća je podudarnost otpora unutar ICTY-ja i kočenja koje vrše velike sile”… “Optužbe za genocid u Srebrenici te za Sarajevo nisu samo unutar Ureda tužitelja uzroci stalnih trvenja, nego su to između ICTY-ja i velikih sila”, zapisala je Hartman. U strategiji, kako je rekla, anglosaksonskih vlada, bilo je previše podmuklog.
Pred očima svijeta odigravao se direktan prenos reinkarnacije “konačnog rješenja”, zabilježila je Hartman očigledne pokušaje istrebljenja Bošnjaka i ljudi koji su uz Bosnu i Hercegovinu. Na kraju su Sarajevo i Srebrenica povučeni iz spisa Miloševića.
I pored svih užasnih uticaja velikih sila, posebno evropskih, koje su sve činile da spriječe pravdu za žrtve opsade Sarajeva, može se reći da je u Hagu pobijedilo pravo i i pravda. Sto pedeset godina zatvora za zločince govori dovoljno o trudu i radu najvećih svjetskih pravnika.
Kakve “velike” sile upravljaju pravosuđem u Bosni i Hercegovini? Niti jedna optužnica, niti jedan proces, niti jedan dan zatvora za više od 10 hiljada žrtava opsade Sarajeva, previše govori o sudu BiH i predobro plaćenom domaćem pravosuđu.