Kad je prije nekoliko dana bivši Haški sudac Christoph Flügge u intervjuu za njemački list Die Zeit kritizirao rad svojih kolega, naročito je apostrofirao francuskog suca Jeana-Claudea Antonettija. Flugge je naime istaknuo kako postoji velika vjerojatnost da zbog njega na slobodu izađu Ratko Mladić i Radovan Karadžić.
Javnost dobro pamti Antonettija otkako je 2014. pustio na slobodu srpskog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. No, Antonetti tu nije stao. Potkraj prošle godine udovoljio je i obrani srpskog zločinca Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
Svakako je riječ o vrlo iskusnom i stručnom sucu, no kako onda objasniti njegove odluke kad je u pitanju Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju?
Christoph Flügge, koji je dao ostavku u Haaškom tribunalu – kako je rekao – ne samo iz osobnih razloga, nije jedini koji se osvrnuo kritički na Antonettija.
Još 2016. na Antonettijevu odluku da pusti Šešelja na slobodu, osvrnuo se Mark Ellis, izvršni direktor Međunarodne odvjetničke komore. Riječ je o najvažnijoj organizaciji međunarodnih pravnih stručnjaka, odvjetničkih komora i pravnih društava. U razgovoru za Helsinški odbor za ljudska prava, Ellis je rekao da bi se Šešeljev glavni tužitelj trebao žaliti na odluku Međunarodnog suda, odnosno na Antonettijevu presudu.
Ovako je Antonetti tada objasnio puštanje Šešelja na slobodu:
“Nakon što sam odbio različite oblike (Šešeljeve) odgovornosti, smatram da bi najprikladniji izraz bilo poticanje. Ipak, Vojislav Šešelj nije bio dio državnog aparata jer nije imao nikakvu političku, administrativnu ili vojnu odgovornost. On se služio riječima. Dokazi pokazuju da je davao intervjue i držao govore tijekom izbornih kampanja. Njegova je primjedba uglavnom bila usmjerena na nesrbe, od kojih se očekivalo da napuste područja pod kontrolom Srba. Govori Vojislava Šešelja, koji su ponekad bili nasilni po prirodi, uvijek su prvo bili potaknuti djelovanjem protivnika.
Te njegove riječi upozorenja nisu same po sebi poticale njegovu publiku da djeluje i počine kaznena djela… Slično tome, njegove riječi nisu mogle imati značajan učinak na počinjenje kaznenog djela. U tom pogledu, valja napomenuti da tužiteljstvo nije iznijelo nikakve dokaze koji bi pokazali tako značajan učinak. Da bih izbjegao bilo kakav nesporazum, prije nego što ponudim svoj opći zaključak… svi oblici (Šešeljeve) odgovornosti određeni su mojim stavom naznačenim riječju “ne”.
Stoga je Mark Ellis 2016. godine za ovu Antonettijevu presudu rekao da se temelji “na činjeničnim i na pravnim pogreškama.”
“Jednostavno se ne slažem s ovakvim stajalištem. Sudska praksa u međunarodnim sudovima je u ovakvim situacijama vrlo jasna. Huškački govori mogu potaknuti pojedince da počine ratne zločine i upravo je to ono što se i dogodilo. Dobrovoljci su slani na frontu. Ti dobrovoljci su počinili ubojstva. Nastavili su raseljavati obitelji zbog njihove etničke pripadnosti. Pojedinac ne može biti izravno odgovoran za ta ubojstva ili čišćenja, ali je (Šešelj) svakako bio uključen u poticanje ili pomaganje i podržavanje. To je apsolutno ono za što se tužitelj zalagao. I mislim da je, po mom mišljenju, postojao dokaz koji to potkrepljuje. Tvrditi da političko poticanje putem huškačkog govora ne bi bilo relevantno u ovim vrstama suđenja, mislim da nije istina.”
Mark Ellis je rekao kako su i takvi govori bili dio plana stvaranja Velike Srbije:
“Reći da to stvarno nije relevantno za kaznena djela koja su se dogodila, jednostavno mislim da je pogrešno.”
Unatoč brojnim kritikama na Antonettijev rad, ovaj sudac je u rujnu još jednom izašao u susret osuđenim srpskim ratnim zločincima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću koji su osuđeni za najkrvavije pohode tijekom rata 90-ih. Osim što im je suđeno za najdulju i najkrvaviju opsadu Sarajeva u modernoj povijesti, Mladiću se sudilo i za nezapamćeni zločin u srcu Evrope – masakr u Srebrenici u kojoj su njegove postrojbe, između 13. i 19. maja 1995. ubile 8.500 muslimana.
Mladić je zato osuđen na doživotni zatvor, a on i njegovi odvjetnici pripremaju se za žalbeni postupak. U jesen prošle godine tražili su da se iz žalbenog postupka pred Tribunalom isključe suci Theodor Meron, Carmel Agius i Liu Daqun, a Antonetti je to prihvatio i imenovao sasvim neiskusne suce kad je riječ o ratu na području bivše Jugoslavije.
U odluci o izuzeću trojice članova žalbenog vijeća, Antonetti je zapravo usvojio argumente Mladićeve obrane da Meron, Agius i Daquan nisu nepristrani jer su sudjelovali u donošenju ranijih presuda pred Haaškim tribunalom u kojima su Mladićevi podređeni osuđeni zbog genocida u Srebrenici.
Umjesto trojice iskusnih sudaca Antonetti je u žalbeno vijeće, koje će raspravljati o Mladićevoj žalbi imenovao suca Mparany Mamy Richard Rajohnsona iz Madagaskara, zatim Prisca Matimba Nyambe iz Zambije i Geberdao Gberdao Kama iz Burkine Faso.
Inače, Zambijka Nyambe, već se protivila osuđujućoj presudi generalu Vojske Republike Srpske Zdravku Tolimiru za genocid u Srebrenici. Problematična su i druga dvojica sudaca jer nemaju nikakvih iskustava s procesima za ratne zločine na području bivše Jugoslavije jer su do sad sudili za ratne zločine u Ruandi.
Sutkinja Nyambe je postavljena i za predsjedavajuću žalbenog vijeća, a samu sebe je imenovala i za sutkinju koja će voditi postupke do rasprave o žalbama. Po Antonettijevoj odluci, u žalbenom vijeću sjedit će i sutkinje Seymour Panton sa Jamajke i Elizabeth Nahamya iz Ugande
Sličnim metodama mogli bi se poslužiti i branitelji Radovana Karadžića, pa bi se tako, zahvaljujući Antonettiju čak moglo dogoditi da se ova dvojica zločinaca nađu na slobodi prije no što zaslužuju.
Jean-Claude Antonetti postao je sudac Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju 1. oktobra 2003. Imenovao ga je glavni tajnik UN-a kao zamjenu a suca Claudea Jorda, koji je bio dao ostavku na dužnost suca u Međunarodnom kaznenom sudu.
Antonetti je rođen 13. maja 1942., i najprije je radio kao državni službenik, a karijeru u pravosuđu počeo je relativno kasno, s navršenih 35 godina.
Dvije godine kasnije pridružio se Ministarstvu pravosuđa gdje je sukcesivno bio šef kabineta direktora za upravu Kaznenog sustava i načelnik Glavnog stožera ravnatelja civilnih poslova, gdje je ostao do 1984. Nakon imenovanja za pravnog savjetnika za pitanja europske gospodarske suradnje 1986. godine postao je voditelj Odjela za komunikacije Ministarstva pravosuđa.
Radio je to godinu dana a onda je 1987. imenovan je za državnog tužitelja u Senlisu. Od 1997. bio je potpredsjednik Okružnog suda u Parizu, a zatim je postao savjetnik za pravosuđe u vladi francuskog premijera Lionela Jospina. U travnju 1998. Jean-Claude Antonetti nastavio je raditi kao savjetnik francuskom predsjednik Jacquesu Chiracu, a onda je 2002. postao predsjednik sudskog vijeća na Apelacijskom sudu u Parizu. Od rujna 2002. g. Antonetti je također bio član Konzultativne komisije za ljudska prava, piše Express.