Otišao je Radomir Antić, jedini trener u istoriji koji je vodio tri najveća španska kluba, tri giganta – Real, Barselonu i Atletiko Madrid.
Za Engleze, gdje je 80-ih godina prošlog vijeka ostavio lijep trag igrajući za Luton, koga je čak i golom u posljednjim minutima posljednjeg kola spasao ispadanja iz elite, bio je poznat kao Rado. U Španiji, u kojoj se proslavio i dostigao fudbalski, trenerski i životni vrhunac, dovoljno je bilo reći samo Antić. Ili – Radomir. U Srbiji, gdje je 22. novembra 1948. krenuo njegov životni put, iz malog banatskog mjesta Žitište, gdje je šest decenija kasnije iz fudbalskog haosa fudbalski ujedinio naciju i odveo je na Mundijal, znali su ga i, tako karakteristično, kao Antaru..
Hil je ipak plaćao Pantića, za koga je godinu kasnije naložio da mu se podigne spomenik (nalazi se u klupskom muzeju), a jedna žena i dan-danas ostavlja cvijeće u uglu terena, kod korner zastavice, kao oda legendarnim kornerima srpskog fudbalera. Tradicija se sa “Visente Kalderona” prenijela čak i na novi Atletikov dom, “Vanda Metropolitano”.
– Imali smo napadače poput Kika i Peneva, koji su često leđima okrenuti golu, i znalo se da ćemo dobijati puno faulova oko šesnaesterca. Trebao nam je neko ko dobro izvodi slobodne udarce. Znali smo i koliko su Kaminero i Simeone dobri u prekidima, da se nađu gdje treba i postignu gol. Trebao nam je neko ko dobro izvodi kornere – objasnio je Antić dovođenje Pantića i sklapanje šampionskog mozaika. .
Legenda kaže da je njegov prvi (pravi) pik bio Robert Prosinečki, kojeg je tri godine ranije doveo u Real Madrid, iz Crvene zvezde.
Prosinečki je, međutim, prešao u Barselonu, a u Atletiko je stigla njegova kopija…
– Da sam ja došao, a ne Pantić, možda Atletiko ne bi osvojio duplu krunu – objasnio je Prosinečki.
Sezona je krenula, Atletiko je u prvih devet kola primio dva gola, a navijači su bili oduševljeni.
“Antić – rođen u Argansueli”, pisalo je na transparentu kojim se simbolizovala njegova pripadnost klubu. Argansuela je, naime, industrijski dio Madrida, oblast koju siječe cesta M-30, koja je prolazila ispod jedne od tribina “Visente Kalderona”.
Atletiko je osvojio duplu krunu, Antić ostao još dvije sezone, a na klupu se još dva puta vraćao. Čak i kada su, 2000, “kolćonerosi” pod Antićem ispali iz lige, navijači su u suzama skandirali njegovo ime.
Ostavio je, prije i poslije toga, trag i na klupama Reala i Barselone, iako nije osvajao trofeje. Na “Santjago Bernabeuu” je 1991. naslijedio Alfreda di Stefana i postao treći jugoslovenski trener koji je vodio Real, nakon trenerskih ikona nad ikonama, Miljana Miljanića i Vujadina Boškova.
Antić je doveo Luisa Enrikea i Prosinečkog, koliko-toliko spasio već propalu sezonu i zadobio povjerenje čelnika da nastavi posao. U narednoj sezoni je smijenjen, iako je Real bio prvi na tabeli sa čak sedam bodova prednosti i igrao je odličan fudbal. Glavni razlog nikad nije saopšten, o njemu se šaputalo – “kraljevski klub” je tražio poznatije ime na klupi od tada još nedovoljno afirmisanog Antića.
Našao ga je u Leu Benhakeru, koji se zadržao samo šest mjeseci i nije osvojio nijedan trofej – uspio je, dakle, da prokocka Antićevu razliku.
Više od deceniju kasnije, nakon istorijskih dostignuća sa Atletikom, Antić se vratio na velika vrata – preuzeo je Barselonu od Luisa van Gala.
Ostao je pola sezone, nije osvojio trofej, jer je Primera već bila izgubljena, a pohod Katalonaca na Ligu šampiona zaustavio je tada moćni Lipijev Juventus – u produžecima četvrtfinalnog revanša.
Antić je, međutim, uradio jednu krucijalnu stvar, koju će Barsa u narednim godinama žestoko eksploatisati – afirmisao je Ćavija, dao mu potpunu slobodu u igri, a šansu da debituje pružio je Inijesti. Nova Barsina istorija je krenula, bez Radomira – nastavili su je Rajkard i Gvardiola.
Posljednje Antićevo zapaženo trenersko dostignuće bio je uspjeh sa reprezentacijom Srbije, koju je 2010. odveo na Mundijal – prvo veliko takmičenje, jedno od samo dva u 14 godina na koje se plasirala kao samostalna država.
U Južnoj Africi je pobijedio Njemačku, izgubio od Gane i Australije, nije prošao u osminu finala, ali šta je zapravo uspio da uradi, kakav je napravio uspheh, bilo je jasnije tek kada je otišao, i kakvi su sve rezultati uslijedili…
Trenerske tragove Antić je, na kraju karijere, ostavio i u Kini, gdje je vodio Šandong i Hebei. Njegov prvi trenerski izlazak van Španije, te profesionalni boravak u četvrtoj zemlji van Srbije (igrao u Španiji, Engleskoj i Turskoj) ostavio je toliki utisak na njega da je to često spominjao u intervjuima:
– Privilegovan sam što sam stigao da upoznam još jednu, i to tako veličanstvenu kulturu kao što je kineska.
Radomir Antić je u posljednjih deceniju i po bio čest gost i na stranicama “Vijesti” – uvijek dostupan, uvijek raspoložen, uvijek profesionalan, pa čak i dan uoči pomenutog revanša četvrtfinala LŠ sa Juventusom, 21. aprila 2003, dok je vodio Barselonu.
Antara je tada, ali i mnogo kasnije, stručno, slikovito i efektno komentarisao aktuelna zbivanja u španskom i evropskom fudbalu, najavljivao derbije, predviđao trendove…
Često je u tim analizama koristio izraz – kultura igre.
Sklonost ka kulturi, ka umjetnosti, uvijek je pokušavao na sebi svojstven način prenese na fudbalski teren, a u svaki klub kojeg je vodio želio je da ugrad poseban identitet.
Uspio je, u Atletiko Madridu, uspio je čak i u Realu i Barseloni, iako se zadržao kratko, a nisu mu toliko vjerovali.
To je bio Radomir Antić.