Ugledni američki list The New York Times posvetio je opširan i izuzetno emotivan tekst historijskom uspjehu Nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine i plasmanu na Svjetsko prvenstvo 2026.
Iz pera novinara Jamesa Horncastlea, Amerikanci pišu o neviđenoj noći u Zenici, padu moćne Italije, novoj generaciji heroja, ali i ratnim ožiljcima i prkosu naše domovine.
Američki list tekst započinje podsjećanjem na legendarnog Ivicu Osima i njegove suze na početku agresije na BiH, te povlači paralelu s današnjom generacijom koju predvodi Edin Džeko.
Tekst pod originalnim naslovom „Noć kada je Bosna i Hercegovina dobila nove heroje“ u nastavku prenosimo u cijelosti:
„U sarajevskom naselju Grbavica, jedan mural prikazuje trenutak kada je Ivica Osim 23. maja 1992. godine podnio ostavku na mjesto selektora Jugoslavije. Švabo je bio i zauvijek će ostati čovjek s Grbavice. Ovo naselje je tokom rata bilo prva linija odbrane i pretrpjelo je stravična razaranja. Njegove riječi od tog dana ispisane su tik uz njegov lik.
‘Ovo je moj privatni gest’, rekao je tada Osim. ‘Možete to shvatiti kako hoćete; to je moja lična odluka. Neću govoriti zašto niti objašnjavati, vrlo dobro znate, ali ako ništa drugo, to je jedino što mogu učiniti za taj grad da se i vi sjetite da sam rođen u Sarajevu i da znate šta se tamo dešava. Samo to.’
Danas stambene zgrade i dalje nose ožiljke od granata. Odmah tu, u susjedstvu, renovira se stadion FK Željezničar, kluba koji je Osim u sezoni 1984/1985. vodio do polufinala Kupa UEFA. Taj stadion je 1992. godine gutao plamen.
Trideset godina nakon rata, Sarajevo i dalje nosi te ožiljke. Kapiten Bosne i Hercegovine, četrdesetogodišnji Edin Džeko, svoju karijeru započeo je upravo u Željezničaru. Kada su drugi odlazili, on je ostao u Sarajevu.
‘Mnogi nogometaši počinju tako što ganjaju loptu na ulici. Za mene je to bilo nemoguće’, prisjetio se. ‘Ali kada je rat završio, izašao sam mnogo jači u glavi.’
Zenica kao tvrđava koja je ugasila italijanske snove
Iskustva poput ovog daju mali uvid u to šta plasman na Svjetsko prvenstvo znači za mjesta poput Grbavice, ostatka Sarajeva i cijele države. Bosna ima tek tri miliona stanovnika, otprilike isto kao i Rim. Vidjeti Džeku, s rukom u povezu, kako dugo u noć slavi s novom generacijom igrača, od kojih su mnogi odrasli u bh. dijaspori u Americi, Austriji, Njemačkoj i Švedskoj, bilo je nešto zaista posebno.
U Zenici, gradu poznatom po jednom od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, Bosna je pod ključ stavila italijanske snove o Mundijalu i bacila ih na dno rijeke na još četiri godine. Baš kao i u Velsu prošle sedmice, izabranici Sergeja Barbareza vratili su se iz zaostatka u samom finišu i slavili nakon penala.
Kada je posljednji penal zatresao mrežu, najvatreniji navijači iza gola razvili su transparent koji je prikazivao američku vizu za grupu BHFanaticos. Oni pakuju kofere za SAD, Kanadu i Meksiko. Italijani, koji su u Bergamu euforično slavili kada su saznali da će im Bosna biti protivnik u finalu baraža, sada su u očaju gledali u prazno. Selektoru Italije, Gennaru Gattusu, bile su potrebne tablete za smirenje uoči play-offa.
Činilo se da je cijelo Sarajevo izašlo na ulice u ranim jutarnjim satima. Nepregledna kolona automobila protezala se Titovom ulicom. Zastave su se vihorile s hauba, sirene su trubile, a iz grla su se orili hitovi Dine Merlina, Enesa Begovića i Halida Bešlića.
Dvanaest godina nakon prvog plasmana na Svjetsko prvenstvo slavilo se kao da se to nikada prije nije dogodilo.
Novi heroji i lekcija iz poniznosti
Bosna ima nove heroje. Navijači su posebno isticali požrtvovanost Tarika Muharemovića i talent Kerima Alajbegovića, jedne od najvećih nada bh. nogometa.
Osamnaestogodišnji Alajbegović, iako nije počeo utakmicu protiv Italije, odmah je pokazao klasu – mekani prijem lopte i elegantni potezi izdvojili su ga kao igrača kojeg vrijedi pratiti.
Mnogo se pričalo o ambijentu u kojem se igralo finale baraža. NK Čelik Zenica, na čijem se stadionu igralo, danas je drugoligaš. Italijani su ‘Bilino polje’ nazvali terenom za treću ili četvrtu ligu, ali ih to nije spasilo poraza.
Baš kao i skromni uvjeti u kojima reprezentacija trenira, cijela bosanska priča bila je u oštrom kontrastu s bahatošću protivnika.
Džekino liderstvo bilo je primjer svima. Pozvao je navijače da aplaudiraju italijanskoj himni, podsjetivši da je Italija bila prva reprezentacija koja je došla igrati u Bosnu nakon rata.
‘Igrat ćemo kao u ratu, ali nakon utakmice smo prijatelji’, poručio je.
Dok se rijeka ljudi slijevala prema Vječnoj vatri, slavlje je još jednom pokazalo da nogomet nije samo igra. To je priča o identitetu, ponosu i sjećanju.
Godinama kasnije, i zidovi će pričati o toj noći na ‘Bilinom polju'“, zaključuje se u tekstu The New York Timesa.