Prije 89 Jugoslavija osvojila bronzu na prvom SP: Priča o jednom neostvarenom snu

Reprezentacija u čijem sastavu skoro da i nije bilo fudbalskih profesionalaca iznenada je pobijedila fudbalske velemajstore iz Brazila i time šokirala cijeli svijet. Potom je deklasirala Boliviju, a zatim izgubila od Urugvaja. Reprezentacija koja je zauzela treće mjesto na ovom šampionatu je od uličnih fudbalerčića, prijestoničke i provincijske manguparije, studenata i sirotinje izrodila heroje nacije i, u to vrijeme, najcjenjenije igrače u Evropi… Sve je to fudbalska reprezentacija Kraljevine Jugoslavije ostvarila na današnji dan, 13. jula (nedjelja), u Montevideu, prije 89 godina, kada je počelo prvo Svjetsko prvenstvo u fudbalu.

Te 1930. godine u tom gradu, glavnom gradu Urugvaja, trebalo je da se sastanu baš svi najbolji. Ali nisu svi najbolji htjeli da idu tamo.

Italijani, Holanđani, Španci i Šveđani htjeli su da organizuju to prvo prvenstvo svijeta, ali je samo Urugvaj bio spreman da plati troškove putovanja i boravak u hotelu svim reprezentacijama, kao i da sagradi novi stadion za potrebe Mundijala. To, kao i činjenica da je Urugvaj baš 1930. slavio svoju stogodišnjicu, i to kao dvostruki uzastopni olimpijski šampion u fudbalu, bili su dovoljni čelnicima FIFA da kažu: Montevideo!

Četiri pomenute države koje su htjele da budu domaćini, dva mjeseca pred start turnira riješile su da ni ne pošalju svoje reprezentacije u Montevideo. Mnogi drugi nisu htjeli na tako daleki put, jer su, kao fudbaleri amateri, željeli da sačuvaju radna mjesta, što baš i nije lako kad vas na poslu nema dvatri mjeseca. Ipak, insistiranje predsjednika FIFA Žila Rimea uspjelo je da ubijedi pojedine saveze, pa se 13 ekipa pojavilo u Urugvaju. Tek tada i tek tamo održan je žrijeb.

Montevideo, te 1930, bio je prava metropola. Dolazak fudbalske elite samo je uvećao želju svih stanovnika da još više dokažu koliko vole svoj grad, pa je građenje stadiona “Stogodišnjica” (Sentenario) za 100.000 ljudi na tribinama trajalo samo godinu dana i to neprekidno, 24 časa dnevno. Ipak, nije bio završen na vrijeme, mečevi su već počeli da se igraju na druga dva sportska objekta, u istom gradu, no petog dana Mundijala i gigantski stadion mogao je da otvori svoje kapije.

Reprezentacija Jugoslavije se najprije suočila sa dugim i teškim putem. Putovalo se tri dana vozom do Marselja, zatim 16 dana poluteretnim brodom “Florida” do Rio de Žaneira, da bi 8. jula 1930, poslije 22 dana putovanja, konačno stigli u Montevideo.

Prvu utakmicu odigrali su 14. jula na stadionu “Nacional” sa Brazilom. Brazil je tada važio za apsolutnog favorita u ovoj utakmici, ali stvari na terenu nisu baš tako izgledale. Najprije je Jugoslavija povela u 21. minuti preko Aleksandra Tirnanića, da bi devet minuta kasnije Ivica Bek povisio na 2:0. Sve to je izazvalo nevjericu na stadionu. U drugom poluvremenu Brazil je stisnuo obruč, sve vrijeme je napadao, ali je čudesni Milovan Jakšić činio akrobacije na golu, branio neodbranjive šuteve i odmah potom ostao upamćen po nadimku El Grande Milovan (Veliki Milovan).

Brazilci su uspjeli da smanje na 2:1 golom Preginja u 51. minutu, ali to je bilo sve što su učinili. Jugoslavija je napravila ogromno iznenađenje, zadivila je čitav svijet, a Brazilce, koji su bili i favoriti za osvajanje Mundijala, poslala je kući.

Odlična igra je nastavljena i u drugoj utakmici sa Bolivijom, gdje je Jugoslavija rezultatom 4:0 počistila protivnika s terena. Golove su postigli Blagoje  Moša Marjanović, Đorđe Vujadinović i dva puta Ivica Bek.

Vladala je harmonija u timu, odlična timska i organizovana igra, reprezentaciju Jugoslavije svi su poštovali, a poneki se i plašili potencijalnog meča s njom.

Na žrijebu je odlučeno da se u polufinalu sastanu sa domaćinom, reprezentacijom Urugvaja. Ta kontroverzna utakmica odigrana je 27. jula na stadionu “Sentenario” pred oko 100.000 gledalaca. Isto toliko ljudi je zanijemilo od šoka već u četvrtom minutu, kada je Đorđe Vujadinović doveo reprezentaciju Jugoslavije u vođstvo. Onda je na scenu stupio brazilski sudija Žilberto de Almeida Rego, koji je, najprije poništio čist pogodak Ivice Beka, a potom Urugvajcima priznao dva neregularna gola, jedan iz ofsajd pozicije, a drugi, kada je lopta već izlazila s terena, policajac koji je stajao pored gola Jugoslavije i obezbjeđivao utakmicu, samoinicijativno je prišao i dodao loptu urugvajskom igraču, koji ju je smjestio u prazan gol. Utakmica je kasnije završena rezultatom 6:1 za Urugvaj, a neutralni posmatrači širom svijeta jednoglasno su se složili da je Jugoslavija u ovoj utakmici moralni pobjednik. Prema mnogim mišljenjima kritičara i analitičara, ovaj meč se smatra jednom od najvećih krađa u istoriji ove igre.

Francuski skulptor Abel Lefle dizajnirao je prvi trofej namijenjen osvajaču titule prvaka svijeta. Zlatna statua bila je teška 3,8 kilograma, a visoka 35 cantimetara. Još 1930. odlučeno je da ona pređe u trajno vlasništvo tima koji prvi tri puta osvoji titulu prvaka svijeta, pa je od 1970. godine bila u trajnom vlasništvu Brazila  dok nije ukradena.

Još jedan zanimljiv detalj s ovog Mundijala jeste da je za vrijeme polufinalnog meča s Argentinom, trener američke selekcije pao u nesvijest nakon što je slučajno razbio bočicu sa hloroformom prilikom ukazivanja pomoći jednom svom igraču.

Strijelac jednog od četiri gola za Urugvaj na finalnoj utakmici s Argentinom Hektor Kastro bio je nezamjenjiv član reprezentacije iako je imao samo jednu ruku. Kastro je bez ruke ostao još kao dječak, ali ga to nije omelo da napravi izuzetnu sportsku karijeru.

Još jedna lijepa priča tog takmičenja dolazi od reprezentacije Rumunije, koja je učestvovala na Mundijalu na zahtjev kralja Karolja II. Rumunski vladar, koji je obožavao da gleda fudbalske mečeve, sam je odredio ekipu za nastup na Mundijalu, a od poslodavaca za koje su radili izabrani igrači zahtijevao je da im obezbjede plaćeno tromjesečno odsustvo. Rečeno  učinjeno i eto Rumuna na Mundijalu.

Bilo je i tužnih priča vezanih za taj Montevideo 1930. Na primjer, kapiten reprezentacije Francuske na meču sa Meksikom, prvoj utakmici te zemlje na šampionatima svijeta, Aleks Vilplan ubijen je 1945. godine zbog saradnje sa nacistima. Vilplan, koji je rođen u Alžiru, tokom rata je sarađivao sa Gestapoom i odgovoran je za smrt mnogih francuskih rodoljuba pa ga je kazna snašla kada su ratni sukobi prestali.