Zlatko Vujović je kao igrač Hajduka 1981. godine bio kandidat za Zlatnu lopu. U završnom redoslijedu dijelio je 19. mjesto s Englezom Trevorom Brookingom, dobio je četiri boda. Vrh su držali Nijemci, osvajač Karl-Heinz Rummenigge te Breitner i Schuster. Međutim, kad su ga pitali za to priredio nam je nevjerojatno iznenađenje.
“Pa to mi je prvi glas. Nisam imao pojma”, kazao je Zlatko za Sportske novosti koji je tada imao 23 godine.
Niste znali da ste u konkurenciji za Zlatnu loptu i kako ste u tome prošli?
“Nisam čitao novine. Igrao sam nogomet, mislio sam na teren i utakmice, ne na medije.”
To govori koliko se svijet medija promijenio i koliko je tada bilo manje informacija “preko granice”. Vjerojatno su dnevni listovi, ako ne drugi barem SN to zabilježili, ali očito se od toga nije radila veća priča. I nije, kako kaže, došlo do njega.
“Da se taj nije prevario tko je glasovao za mene? Možda je to bila neka pogreška? Kad to čujem kod mene izaziva zadovoljstvo. Jedan glas da sam dobio u izboru za najboljeg u Europi, kamoli četiri, bilo bi super.”
Eto tako je Zlatko Vujović s četrdeset godina zakašnjenja doznao da je 1981. službeno bio među TOP 20 najboljih nogometaša Starog kontinenta. Tada se Zlatna lopta dodjeljivala najboljem u Europi, tek u devedesetima se proširila na svijet.
No, zato je dobro zapamtio kako je te godine dobio nagradu za najboljeg igrača tadašnje Jugoslavije.
“Bio sam igrač godine po Večernjem listu. Nisam ni taj izbor pratio, ali na kraju su mi javili da sam pobjednik za jedan bod ispred Velimira Zajeca i Safeta Sušića. Takvih igrača da nisam mogao vjerovati. Čak nisam bio ni toliko ushićen kao što bi se očekivalo jer tada sam u Zajeca gledao kao u Boga. Mlad sam bio, nisam bio ni svjestan da sam odigrao tako dobro. Pa ja sam pred Zajecom i Sušićem stajao “u stavu mirno”. Oni su bili svjetski igrači. Zajec je bio kao Beckenbauer. Njegov je nogomet bio za uživanje, a ja sam svoje trčao, promašivao, nešto i zabio. Kad bih bio peti ili šesti, za mene bi bio uspjeh.”