Nakon utakmice protiv Slovenije u kvalifikacijama za Eurobasket Dražen je odlučio krenuti na put iz Njemačke automobilom u pratnji svoje djevojke, Njemice Klare Szalantzy i Hilal Edebal, djevojke koja je u trenutku tragične nesreće sjedila na zadnjem sjedalu Golfa u kojem je Dražen poginuo.
Dok se ostatak hrvatske reprezentacije vraćao zrakoplovom iz Poljske, Dražen je krenuo iz Frankfurta, a u Münchenu se dogodila tragična nesreća kada se Golf zabio u kamion. Dražen je izletio kroz staklo i poginuo, turska košarkašica Edebal završila je u komi i s amnezijom, a Klara je prošla s lakšim ozljedama.
Uspomena na Dražena ostaje i 27 godina kasnije. S 13 godina počeo je igrati košarku na šibenskom Baldekinu, a dvije godine kasnije je ušao u prvu momčad. Sjajne partije u tinejdžerskim godinama mu 1984. donose transfer u Cibonu gdje osvaja dva naslova europskog prvaka, a već u prvoj sezoni uzeo je jugoslavensko prvenstvo i kup.
Postao najbolji europski košarkaš pa se dokazao i u NBA-u
Nakon četiri sezone u Ciboni odlazi u Real Madrid gdje već u prvoj sezoni uzima naslove španjolskog i europskog prvaka, a osvojio je i španjolski kup.
Kao najbolji europski košarkaš Dražen je otišao u najjaču svjetsku ligu, u NBA, gdje je stigao u Portland Trail Blazerse. U vremenu kada europski košarkaši nisu imali status i poštovanje ostatka košarkaškog svijeta kao danas, Dražen je u Portlandu proveo dvije sezone većinom na klupi uz mizernu minutažu.
Potom je otišao u New Jersey Netse gdje je pokazao koliko je sjajan košarkaš. Tamo je postao jedan od najboljih šutera NBA lige, a Hrvatsku je vodio do srebra na Olimpijskim igrama u Barceloni gdje s reprezentacijom ipak nije mogao u finalu protiv originalnog američkog Dream Teama s Jordanom, Magicom, Pippenom, Barkleyjem i ostatkom najboljih svjetskih košarkaša.
Dražen je preminuo s 28 godina, ali uspomena na njega ne blijedi ni 27 godina kasnije. Nakon smrti dobio je Dom košarke i muzej u Zagrebu. Uvršten je u košarkašku Kuću slavnih, a njegov broj 3 umirovljen je na vrhu dvorane Netsa.