Košarkaška reprezentacija nikada nije bila jača (bar kada je riječ o imenima), ali nismo se uspjeli popeti na sami vrh, što smo ruku na srce i očekivali. Nurkić, Musa i Garza spadaju u sami vrh svjetske košarke, što bi po nekoj inerciji trebalo značiti da bi i mi bez problema trebali da igramo na svakom košarkaškom turniru, ali to, nažalost, nije istina.
Košarkaši su prije turnira održali press konferenciju na kojoj su progovorili o neuslovnim pripremama, te generalno o lošem odnosu prema ovoj reprezentaciji.
“Mi ne možemo osnovne stvari dobiti. Mi moramo razmišljati kako ćemo porodice smjestiti. Nemamo uslove, četvorica spavaju u sobi. Da djecu koju u budućnosti žele nastupati za BiH moramo osigurati normalne uslove. Kod nas je cirkus i odlazit će igrati za druge reprezentacije…”, rekao je Nurkić na početku press konferencije.
Suštinski, ovo je kap u moru u odnosu na sve probleme koje ima bosanskohercegovački sport. Košarkaška reprezentacija već odavno “prosi” pred svako veliko takmičenje, jer sredstva nisu unaprijed obezbijeđena. Tužno, jadno, bijedno je da imamo igrački kvalitet, ali da ne možemo rahat otići ni na jedno takmičenje. Mnogi se pozivaju na nedostatak zakona o sportu, ali ni on ne bi mogao upotpunosti riješiti problem s kojim se suočava bh. sport. Kvalitetan antimarketing je najveći problem sporta u BiH, jer se apsolutno svaki njegov segment politizirao i mnogo se više priča o nacionalizmu na sportskim borilištima, lošim sudijskim odlukama, lošoj infrastrukturi, nego što se priča o uspjesima sportaša. Kada je takav PR, onda izostaju i sponzorski paketi, jer smo već odavno izašli iz socijalizma koji je pojedincu nešto garantovao. Država ima mogućnosti i treba da obezbijedi određena sredstva, ali moramo raditi na popularizaciji sport generano, pa onda tek prodavati sponzorske pakete.
Ženska odbojkaška reprezentacija je odigrala solidan turnir, al ii tu smo realno očekivali plasman u narednu fazu takmičenja, ali je to izostalo. Nije mnogo trebalo, ali to je sada irelevantno, jer su naše košarkašice napustile Italiju i vratile se svojim klupskim obavezama. Begić, Bošković, pa i Selimović spadaju u vrh evropske odbojke, pa i u ovom sportu apetiti rastu, ali realan domet nam je bio da se na Evropskom prvenstvu plasiramo u narednu fazu, a sve preko toga je bonus.
„Ova država koju zovemo svojom i koju volimo najviše od svih, zbog koje plačemo i plakat ćemo. Ova država je dozvolila pojedincima da upropaste svu ljepotu ovog sporta, najveće i najiskrenije zajedništvo koje trenutno postoji. Dozvolila je ljudima koji veze o sportu nemaju, da se bave time. Dozvolila im je da se bogate preko naših ledja. Dozvolila im je da upropaštavaju najljepše i najpozitivnije. Dozvolila im je da se prema nama, ŽENAMA SPORTISKINJAMA, ŽENAMA KOJE PONOSNO NOSE OVAJ GRB ophode jedino sa nepoštovanjem i pogrdnim imenima“, izjavila je Edina Selimović.
Princip je isti, sve su ostalo nijanse… Kao i kod košarkaša i naše odbojkašice imaju isti problem. Tužno je da same krče put, koji je itekako trnovit. Pored borbe na terenu, naši sportisti imaju bitke i van terena, što sport na vrhunskom nivou ne dozvoljava.
Poražavajuće je da smo lokalizirali priču o reprezentativnom sportu, te rijetko neka reprezentacija dobije podršku od Vijeća ministara, već se podrška traži u kantonalnim vladama. Košarkaška reprezentacija je ovaj posljednji turnir odigrala zahvaljujući sredstvima iz budžeta Kantona Sarajevo.
Pored ove dvije reprezentacije, nije ništa bolja situacija ni u drugim sportovima. Posebno je loša situacija u omladinskim selekcijama, gdje su ulaganja nikad manja, a talovi nikad veći.
Previše je onih koji sanjaju dan kada će se sport u BiH definitivno ugasiti, jer to znači da će se državna zastava sve manje vioriti na svjetskim pozornicama, a premalo je onih koji na intoniranje državne himne stave ruku na grb.