Valentina Vavra i njezin plesni partner Vedran Marčeta nedavno su sudjelovali na Svjetskom prvenstvu u latinoameričkim plesovima, koje je održano u Varšavi, te se vratili sa osvojenom zlatnom medaljom. Vedran od ranije ima dosta nagrada, ali Valentini je ovo priznanje najveće u karijeri koja je tek pred njom. U razgovoru, Valentina je otkrila kakvi su joj bili počeci, što joj ples donosi ali i oduzima, te još neke detalje iz svoje karijere.
Koliko je rada i odricanja do sada uloženo u karijeru?
Mnogo truda, rada i odricanja je potrebno da bi došli do vrhunskih rezultata, mogu slobodno reći da ja sa svoje 22. godine nemam neke noćne izlaske. Volim to vrijeme iskoristiti za dobar odmor kako bih mogla funkcionirati na treningu, jer ako želite biti vrhunski u bilo čemu morate postaviti prioritete i ciljeve. Ja sam svoje postavila i evo sve se isplatilo.
Postoji li razlika u radu prije i poslije pobjede na Svjetskom prvenstvu?
Pa ako pitate konkretno za rad u vidu treninga, svako takmičenje je odlično i radi samog podizanja kvaliteta, tako da jedno vuče drugo. Što se tiče rada u klubu, možemo se pohvaliti velikim brojem članova kako odraslih tako i djece. Lijepo je vidjeti da se plesna scena širi i kod nas, da ljudi teže kvaliteti i da uživaju u tome kao i mi.
Kakav je bio početak, te kako je došlo do suradnje sa Vedranom Marčetom?
Moj put je bio dug i težak, jer čast je imati Vedrana kako za trenera tako i za partnera. Svoje prve plesne korake napravila sam u plesnom studiju Maya u Travniku. Kasnije nastavljam u plesnom klubu Romantiku koji je zapravo bio podružnica iz Sarajeva, čiji je direktor upravo Vedran. Tako sam upoznala Vedrana. Svaki sam vikend išla na privatne sate u Sarajevo i trenirala, također sam znala i radnim danima nakon škole putovati za Sarajevo kako bih napredovala. Tako je Vedran i prepoznao moj trud i volju i pitao me da mu budem partnerica, ali mi je rekao da će ovo biti teško, jer treba puno rada i da se samo nastavim truditi i raditi. Evo, vjerovanjem u sebe i u Vedrana postigla sam to što sam danas. Velike zasluge pripisujem upravo njemu i zahvalna sam što je vjerovao da ja to mogu.
Pored natjecanja i priprema za natjecanje čime se još bavi vaš klub?
Pored natjecanja, naravno držimo i rekreativne sate za sve starosne dobi. Upisi su stalno, možemo reći da su ljudi veoma zainteresirani za ples i da se sve širi. Lijepo je vidjeti da i naš mentalitet malo kulturno oživljava. Naše prostorije su u Robotu na Socijalnom i radimo sa djecom od 3 godine pa sve do odraslih do 77 godina, pa nekad zna biti i starijih.
Anadolu Agency (AA)
Svečano otvaranje pločnika ispred Predsjedništva, od kud ideja i želja za takvim aktivizmom?
Ovo me nasmijalo, jer znam da nam je i tad bilo smiješno. Iskreno bila je to Vedranova ideja. Sjećam se da sam baš završila sa ispitom i da me nazvao da dođem da plešemo, kao za otvorenje pločnika. Nikakva loša poruka, samo malo zezancije i pozitivne energije, pa na kraju da vidimo kakav je i kao plesni podij.
Kako objašnjavate svoju ljubav prema plesu?
Može se to opisati kao moja iskrena ljubav. Znam da kad sam tužna ili najsretnija, svu svoju emociju mogu ispoljiti kroz koreografiju koju u tom trenutku sama smislim upravo ispoljavajući emocije. Znam da je upravo ples nešto bez čega ne mogu i ne želim. To je nešto što mi pomaže u svemu. Zahvalna sam svojim roditeljima do neba. Čim su vidjeli da plešem i da uživam u tome upisali su me u plesnu školu, bez njih ne bih bila gdje sam danas, bez njih i njihove podrške ne bih ovako daleko dogurala. Oni su moji heroji.
Kakva je dnevna rutina jedne plesačice i studentice?
Dnevna rutina, uh, užurbana. Ustajem poprilično rano, oko 7 ujutro. Odradim treninge koje imam, onda često u klub znam ponijeti knjige kako bih učila. Sati nam počinju od 18h i traju do 22h svaki dan, onda naravno idem kući, ponovno uzmem da učim i spavanje. Naravno i jedem preko dana haha. Mnogo obaveza zna biti u danu, ali nekako sam i navikla na to sve pa se snalazim.
Što život plesača donosi, a što oduzima?
Život plesača donosi mnogo lijepoga, radite ono što volite, upoznajete mnogo ljudi. Stječete lijepa poznanstva, jer se putuje na mnoge plesne festivale. Jedna zaista prelijepa atmosfera i svakom bih preporučila ples kao bijeg od nekih ružnih misli i negativne atmosfere. Što se tiče oduzimanja, ako pričamo u rekreativnom smislu, ne oduzima ništa, samo vam pruža. Ako pričamo o profesionalnom plesu, onda zahtijeva punu posvećenost i odricanja, ovisi koliko dobri želite biti i koliko ste spremni uložiti u sebe.
Jesi li ikada razmišljala da odustaneš?
Pa mogu reći da jesam, mislim da je to svaki profesionalni plesač doživio. Kad si u sali i vježbaš 12 sati jednu te istu stvar i sam umor te vise psihički slomi i samo poželiš da odustaneš i pustiš sve, ali ima to nešto što ti ne da, što ti daje snagu. Znala sam sto puta otići u svlačionicu plačući jer nije bio dobar trening, jer nisam bila dobra, ali nema odustajanja. Ako želiš nešto postići moraš se suočiti i sa suzama, i sa srećom, i svim emocijama jer to je vrhunski ples, jer samo to vodi do vrhunskog rezultata. Nema rezultata bez dobrog i teškog rada koji će ti pružiti sve ove pomiješane emocije. Upravo zato nisam odustala jer najlakše je odustati i reći „ja ne mogu“, a puno teže reći „idemo raditi jer to tako mora“. Zato bih i poručila svim mladima da nikada ne odustaju od svojih snova i ciljeva jer se vrijedi boriti. Vrijedi i svaka ta proplakana suza koja će donijeti rezultat.
Anadolu Agency (AA)