(…) Ne postoji nešto što se ne može, ja sam primjer toga. Nemam pojma gdje idemo, u neki svijet koji je 300 hiljada na sat, koji niko ne može pratiti.
Đoković i ja smo slični. Puno mi je pomoglo što govorimo isti jezik, bitna je brza komunikacija. Zna neke stvari koje bih ja napravio, a koje samo ljudi s Balkana mogu napraviti na taj način. Razumijem njegove ishitrene reakcije, jer sam i ja bio teniser. Nije lako biti na terenu, tu su emocije, očekivanja, frustracije, mora negdje izbaciti. Nije samo tenis igra, postoji dosta stvari koje ljudi ne vide. Kad uđe na teren, on je sam, njegove pobjede i porazi. Više sam psovao ja na terenu, nego Đoković. Goran Ivanišević u četiri zida je normalna, opuštena, pristupačna osoba koja ima svoju porodicu, volim sve što vole mladi, iako nisam više mlad, volim nogomet, šalu, uživati u životu.
Najveći izazov bi mi bio da budem trener svom sinu, tako bih volio završiti svoju trenersku karijeru. I danas se sjećam početaka kada sam razmišljao kako bi bilo da jednog dana igram Wimbledon, i desilo se. Imao sam mnogo razočarenja i padova. Dražen Petrović mi je bio uzor, bio mi je drug. Onog dana kada su mi javili da je poginuo, finale koje sam osvojio, posvetio sam njemu. U bivšoj Jugoslaviji je sve bilo drugačije, Split, najljepše djetinjstvo koje sam mogao imati. Da se mogu ponovo roditi, opet bih sve isto.
Mladi su danas postali nestrpljivi, uloge su se promijenile, ne slušaju, misle da sve znaju, da su najpametniji. Ne mogu svi biti najbolji u svemu. Bitno je sanjati i male i velike stvari, možda će se nešto ostvariti. Nema predaje. Ne postoji nešto što se ne može, ja sam primjer toga. Mladi danas sve imaju, dosta su društvene mreže promijenile svijet. Nemam pojma gdje idemo, u neki svijet koji je 300 hiljada na sat, koji niko ne može pratiti. Niko nikoga danas ne poštuje, ne zna se red. Ništa više ne smiješ reći, ne smiješ imati svoje mišljenje. Žalim za starim vremenima. Sada svi znaju gdje si, previše si dostupan ljudima, svako misli da ima pravo reći i napisati šta god hoće. Neće biti bolje, samo gore.