Tabije su, od pamtivijeka, simbol glavnog bosanskohercegovačkog grada. Njihova specifičnost ne ogleda se samo u izvanrednom pogledu na Sarajevo, zbog kojeg se, istini za volju, svakom učini da ovaj grad ima kao na dlanu… Svaka od njih, Bijela, Žuta i Crvena, nose snažni historijski pečat zbog kojih su, između ostalog, tako posebne.
Piše: Dženeta Rovčanin
Crvenu tabiju Sarajlije nazivaju Strošićkom
Crvena se tabija ponajmanje spominje među turistima, ponajviše zbog njene dugogodišnje zapuštenosti, zbog čega je otežan i prilaz. Crvena ili, kako Sarajlije kažu, Strošićka tabija zasigurno je najposebnija jer je upravo pogled na Sarajevo očaravajući. Prilaz je moguć samo sa sjeverne strane, iz pravca ulice Strošići, a bedemski dijelovi kojima je bila povezana sa ostalim građevinama vratničkih zidina naziru se još samo u tragovima…
Trapezastog je oblika, površine 367 metara kvadratnih. Ulica Strošići nastala je još u osmanlijskom periodu, u drugoj polovini 17. stoljeća, i bila je jedna od ukupno pet gradskih utvrda. Do Crvene se tabije dolazi kada se spustite s Vidikovca niz Bakije sokak.
Tokom historijskog perioda bosanske samostalnosti postojao je stari grad naziv Hodidjed, koji je tokom osmanlijske vladavine proširen. Nažalost, tvrđava je uništena do temelja tokom pohoda Eugena Savojskog 1697. godine, a nakon tog neslavnog historijskog događaja, tvrđava se obnavljala čitavu deceniju – od 1729. do 1739. godine.
Žuta ili Jekovačka tabija
Žuta tabija na Jekovcu, poznata i kao Ahmed-pašina tabija, jedna je od najposjećenijih sarajevskih ljepotica, ponajviše zbog duge tradicije ispaljivanja topa kojim se označava kraj ramazanskog posta… Na Žutoj tabiji odiše orijentalni duh i omiljeno je mjesto dočekivanja kraja posta; posebna atmosfera tokom ramazanskih dana nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Žuta je tabija sagrađena od grubo klesanog kamena, a do nje se dolazi strmom sarajevskom ulicom; sedam vanjskih strana visoke su deset metara, a sjeverna je visoka skoro 28 metara.
Gazi Ahmed-paša Skoljak odlučio je sagraditi zid oko Vratnika, a izgradnja je dovršena 1739. godine. U to je vrijeme vladao Hekimoglu Ali-paša te je, na koncu, sagrađeno pet bastiona, tri kapi-kule i pet vrata u zidovima. Jedan od tih bastiona sagrađen je na litici Jekovac, a žuta boja kamena Sarajlijama je bila dovoljna da je prozovu Žutom. Zanimljivo je da je upravo na Žutoj tabiji započela austrougarska okupacija 1878. godine. Ipak, unatoč okupaciji, i tad se njegovala tradicija koju i dan-danas njegujemo: ispaljivanje ramazanskog topa.
Bijela tabija
Još uvijek nije jasno tačno vrijeme nastanka Bijele tabije, a postoje oprečna mišljenja. Jedni smatraju da je izgrađena 1550. godine, a taj je stav zasnovan na podacima putopisca Katarina Zenoa. Porušena je tokom izgradnje grada na Vratniku i na njenom je mjestu sagrađena nova utvrda, koju i danas prepoznajemo.
Drugi su mišljenja da se na mjestu Bijele tabije u srednjem vijeku nalazila tvrđava koja je bila uobičajene veličine u tom periodu. Međutim, arheološkim ispitivanjima utvrđeno je da je nastariji dio tabije sagrađen krajem 14. ili početkom 15. stoljeća te da je dograđivana tokom osmanlijske i austrougarske okupacije.