(…) Prije tri godine, na prijedlog jevrejskog kulturno humanitarnog društva La Benevolencija predložen je za šestoaprilsku nagradu, ali, znate već naša posla – nije je dobio, opet zbog nedovoljnog broja glasova. Dakle, Haf, formalno i jeste i nije dobio šestoaprilsku, jer odluka odbora postoji, ali je on nije primio. Tako da taj idiotizam gradske administracije, zapravo, utjelotvoruje jedan dio duha grada koji često priznaje i nagrađuje kojekakve gulanfere, i u orijentalnom zaumlju drži zatočenim počasti za neke od svojih najboljih ljudi i prijatelja. Nismo birali imena, mjesto rođenja ni krvnu grupu, dobili smo to kao materijal s kojim trebamo ići kroz život, i svako od toga pravi kako najbolje zna. Ili, najgore. Ali, što bi rekao drug Sula, meni je kad su narodi u pitanju, sada u glavi ista slika, isti fleš. Kako Željko Komšić, koji je, barem formalno, Hrvat, nije legitimni predstavnik tog naroda, a Sanja Vlaisavljević, koja formalno nije Hrvatica – jeste „legitimna“ ministrica kulture? Pritom, ni jedno ni drugo nisu nikakvi formativni ljudi, nego linija mediokriteta. To što Sarajevo najviše „voli“.
I to, opet, može samo u Sarajevu. I zato taj njegov dio, koji je napravio tu glupu situaciju i oko Alije Hafizovića, treba prezirati. A i narode. Tako, nekako, kao Laibach. I, kad bi Laibach objavio album covera jugoslovenskih šlagera, jedan od njih bi svakako morao biti „Sarajevo, ljubavi moja“. Čini i ta pjesma, i Sarajevo, i Laibach su to zaslužili. Uz notu cinizma. Koja pripada svim stranama.