Oni koji pamte znaju, za one rođene poslije, valja objasniti. U nekadašnjoj državi postojala je organizacija najmlađih i zvala se pioniri. Osnovana 1942., po uzoru na sovjetske komunističke organizacije, okupljala je osnovnoškolce. Zasnovana na univerzalističkim pravilima i programskim osnovama (ako zanemarimo ideološku indoktrinaciju, koje je bilo sve manje kako je vrijeme odmicalo, naglašavalo se da ime pionir podsjeća na “prve pionire, najmlađe borce naše socijalističke revolucije”,te “izražava težnju za postizanjem najplemenitijih osobina čovjeka u samoupravnom društvu, te „podstiče na stalno istraživanje, otkrivanje i usavršavanje svijeta oko sebe”. (Ako vam to slučajno nije dosta, evo vam i akronima: Pošten, Iskren, Odan, Napredan, Istrajan, Radišan. Što se onoga što ovo piše tiče, moglo bi biti da je problem bio u istrajnosti, kao uostalom i sa tom državom koja je propala, ali o tome drugi put. ) Pionir se postajalo polaganjem zakletve na priredbi povodom 29. novembra Dana republike. Još pamtim naše fotografije u bijelim košuljama i s crvenim maramama koje postaju sve umazanije tortom, kako party odmiče, a rupe u našim dječijim zubalima postaju sve postaju sve vidljivije.
Dobar filmski reditelj bi preko te metafore, ali možda, napravio elipsu u kojoj su nekadašnji pioniri maleni zaboravili na sve ono što ih je obavezivala pionirska zakletva, čiji je tekst glasio ovako: „Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ: da ću marljivo učiti i raditi, biti dobar drug. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo. I ideje za koje se borio drug Tito. Da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir!”
Paradoks takvih zakletvi je u tome što su svi kasniji delinkventi, manji i veći kriminalci, pa i budući ratni zločinci istu uredno položili: ta diskrepanca između moralnog i praktično svugdje je na svijetu zanimljiva stvar i tema je velikih djela, ali kod nas je, čini se, specijalna. Nigdje na svijetu, čini se, nema naroda koji se više zaklinju, a da više lažu. To je omiljeni nacionalni sport: od „majke mi“, „oca mi“, „sestre mi“ preko Tita, Allaha i drugih bogova traje kontinuitet lažnih zakletvi. Klasika u koju smo se toliko puta uvjerili: što je neka „vjera“ više istaknuta na transparentu, manje je u srcu i manje se suštinski vjeruje u nju. Sva ta bujica sjećanja navrla je kad je visoki predstavnik Christian Schmidt objavio da će uvjet pristupanja pregovorima s Evropskom unijom u martu biti to da Milorad Dodik treba potpisati deklaraciju o lojalnosti državi Bosni i Hercegovini. (Kakva, vrhunska navlakuša.)
Dodik, koji je nedavno prijetio Schmidtu uhićenjem ako dođe u ReS, te se bavio otvorenim aluzijama na to „da je kad su Nijemci posljednji put ispisivali historiju na Balkanu poginulo više od milijun ljudi“, zapravo je doveo Schmidta na svoj teren. Lažne pionirske zakletve u kojoj on mora dati riječ da će biti lojalan Bosni i Hercegovini. Kad? Valjda u pauzi vojnih parada i oponašanja Putina i obavljanja kurirskih zadataka za Orbana. Dodik će, dakle, prema Schmidtovoj viziji prijepodne raditi ono što i dosad, srpstvovati i historičariti, a onda biti „lojalan“ Bosni i Hercegovini. (To nas podsjeća na jednog drugog političara, naizgled s druge strane, koji je tvrdio da „jedno misli od podne, a drugo od podne.“ Njega možda pamtite, a ako ne – nije šteta. I on je polagao jednu drugu zakletvu i nije je baš održao. Ali o tome neki drugi put.)
Ono što će se u bliskoj budućnsti vjerovatno desiti je da će Dodik stalno odbijati potpisati izjavu o lojalnosti, a da će Evropa stalno „izražavati“ zabrinutost, i ukazivati na to da pregovori ne mogu početi dok se to ne desi. Drugim riječima, naizgled postavljajući ultimatum časne pionirske zakletve pred Dodika, Schmidt mu je kupio vrijeme. I došao na njegov teren, pijačne tezge u kojoj ću ti potpisati nešto banalno, ako mi prije toga platiš. A platit ćeš mi tako što ćeš mi kupiti vrijeme i nećeš me staviti iza rešetaka, gdje objektivno pripadam, nego ću još neko vrijeme izigravati bitan faktor u svijetu koji ne poštuje činjenice.
Nego samo koliko je ko spreman stati iza svoje prijetnje silom. To su trikovi s balkanskih pijaca koje je Dodik izučio prodajući prvo kupus prije rata, a onda u ratu švercujući cigarete iz ilegalnih tvornica, upakovane u lažne robne marke. Dodik, nekadašnji Titov pionir, zna kako se krše zakletve, a Schmidt, birokratski operativac, očigledno ne zna kako se radi s takvima. Ili možda i zna, vrag bi ga znao, ali ne želi se miješati u partituru… u kojoj Ursula van der Leyen i Andrej Plenković, također opstruiraju prijem Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, ali iz, naizgled, drugih razloga… jer u BiH još uvijek živi dovoljno potencijalne jeftine radne snage za domove za iznemogle u Njemačkoj ili za regularan boravak i tromjesečni rad na sezonskim poslovima. Od kojih će kasnije skromno preživjeti sljedeću godinu. Nacionalno pitanje je u toj priči paravan, baš kao i u privatizaciji… trik za budale. Kao izjava o lojalnosti koja suštinski nikome ništa ne znači, ali može podgrijati sujetu Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH… jer je iznudio lažnu pionirsku zakletvu. Za to vrijeme će građani Bosne i Hercegovine, postajati sve zeleniji. Od muke izazvane preslatkom tortom i previše popijenog lošeg soka, što je česta pojava kad su proslave namještene… jer naivno je tražiti od djece da se zaklinju u vječnu vjernost. A banalno i opasno kad od kriminalaca tražite da potpišu lojalnost. Onda ste saučesnik.