April je sudbonosni mjesec za Sarajevo. U svojoj historiji početkom aprila napadan i oslobođan, paljen i rušen, slavljen i uzvišen ostao je grad koji budinadu, ali nosi i mnogo strepnje za one koji ga vole. Bude se bliska sjećanja na opsadu kada su moji sugrađani u četvorogodišnjem otporu brutalnom i strateškom teroru, dokazali da se “umijećem življenja” može pobijediti svako zlo i to svojom hrabrošću, radom, kreacijom, inteligencijom i humanošću. Tokom rata sam kao mladi student režije snimio na desetine sati kadrova granatiranja, redova za vodu, prepunih bolnica, čestih prizora masakra naulicama, punih mrtvačnica i drugih apokaliptičnih slika nasilja i terora nad civilima Sarajeva. Tako je rat postao najvažnije iskustvo u mojem životu, a bio bih sretan da ga nisam stekao. Samo užas i ništa više. Kad mislim o tomvremenu, sjećam se djece i odraslih koji su ubijeni, sjećam se svih onih koji su unatoč ratu ostali čovječni i sjećam se odlučnosti da živim kao slobodan čovjek.
Gornji tekst je napisao poznati sarajevski režiser Dino Mustafić jednom prilikom.
Težak je taj april, uostalom kao i svaki drugi mjesec tokom opsade, vrlo težak, krvav…
Prisjetite se ove pjesme, zapjevajte u spomen svih Sarajlija koji su ubijeni za vrijeme opsade…
Što više mislim, sve manje shvatam
Pećina tuge u meni zijeva
Sve teže rimama ja baratam
Pune mi oči Sarajeva
Što više mislim, sve više slutim
Nađite nekog drugog da pjeva
Ovu ću pjesmu da odćutim
Nema mi pjesme bez Sarajeva
I kada šuti, Sarajevo pjeva
I kad žmiri svjetlucaju mu oči
Suzama kiša u oluk se slijeva
Sarajevo će biti, sve drugo će proći