Rođen u Travniku 1948. gdje je pohađao osnovno i srednje obrazovanje. U Sarajevu je završio Dramski studio u klasi Kaće Dorić i Josipa Lešića. Diplomirao je ulogom Tuzenbaha u predstavi «Tri sestre» Čehova i ulogom Filtosa u «Koncertu u jajetu Arabala» u režiji Kaće Dorić. Ostvario je preko 50 premijernih uloga u Narodnom pozorištu Sarajevo, filmovima Ljudski faktor, Kuća pored puta, desetak monodrama. Značajne uloge u predstavama: «Kome zvono zvoni», «Kuća oplakana», «Višnjik», «Braća Karamazovi», «Tri sestre», «Woyczek», «Sprovod u Terezienburgu», «Veliki vezir», «Hasanaginica», «Princip Gavrilo», «Omer–paša Latas», «Julije Cezar», «Fistikovi šejtanluci», «Kralj Lear», «Legenda o Ali-paši», «Dugo putovanje u noć», «Hamlet u selu Mrduša Donja ili Hamlet zna što narod ne zna», «Divlje meso»…
U svojoj plodnoj umjetničkoj karijeri kreirao je veliki broj uloga, a dobitnik je i brojnih nagrada od kojih izdvajamo neke: Zlatna kolajna na Zemunskom festivalu 1974. za monodramu Oj živote, Sterijina nagrada za ulogu Omer–paše Latasa u istoimenoj drami Duška Anđića 1977, Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 1974., Nagrada ZAVNOBIH-a za životno djelo 1991. Nagrade Udruženja dramskih umjetnika BiH, Godišnja nagrada Tmačin prsten uručena za glumački zanos, strast i partnersku igru u predstavi «Dugo putovanje u noć» 2008, Mucijev srebrenjak za ulogu Hajrage u predstavi Hamlet u selu Mrduša Donja 2012, kao i niza stručnih priznanja za uloge na Festivalima u Jajcu i Brčkom.
Napisao je i nekoliko monodrama i filmskih scenarija od kojih su najznačajniji: «Oj živote», «On meni nema Bosne», «Ljudski faktor», tv film «Kuća pored puta» – nagrađen na konkursu TV Sarajevo 1979.
Od 2001.do 2003 obavljao je dužnost direktora Drame NPS.
Svi smo mi Josip Pejaković
Mladi i stari u publici plaču dok s pozornice govorite u svojoj monodrami “On meni nema Bosne”: “Kako bolan nema Bosne, a Neretva huči, kako bolan nema Bosne, a Miljacka teče, kako bolan nema Bosne, a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva.
Svi oni i one idu, a ti đe ćeš? Nemaš kud. Ide bolan Ugar, u njega utiče Lonska, tu riba ima. Tu si ti trebo ribe fatat, a ne moju kuću rušit. Ti si trebo otić na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati ‘Ah meraka u večeri rane’, a ne se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo!”
Njegovo gostovanja je za samo sedam dana skupilo 142.362 pregleda. Pozivom na broj 096 24 01 01 dajete glas za “CD ličnost godine” te pozivnom na ovaj broj direktno povećavate šanse Josipa Pejakovića.
“Plaču ljudi jer znaju kako im je nekad bilo, a kako im je sad. Bježe ljudi u prošlost zato što danas grozno žive. I onda to fukare zovu – jugonostalgijom! Žele da izbrišemo gumicom ono što smo bili, žele da izbrišemo gumicom godine, desetljeća radosti, sreće, lijepog života. Rodio sam se i živio u puno većoj državi od Bosne i Hercegovine, u kojoj sada živim. I tjeraju me da budem sretan ovdje. A ja ne mogu biti sretan jer znam da živim i da ću umrijeti u zlu koje još nije viđeno, u mržnji, nepoštovanju i preziru kakvi se ne pamte. Svima nam je, osim fukarama, koji nikad ništa nisu vrijedili, a sad su izašli na površinu, bilo bolje. Sad je samo njima dobro. I sad ja moram biti sretan da sam ovdje nitko i ništa. I govore mi da sam jugonostalgičar. Zato što ponirem u ono što sam bio, što sam kao cijenjeni glumac osvojio. Onda sam dobio sve što glumac može dobiti, a u ovoj mojoj jebenoj Bosni i Hercegovini dobio sam samo – infarkt!
Kako je Pejaković govorio 1992.: Izađimo na ulice i rukama zaustavimo rat
Prije 30 godine počela je oružana opsada Sarajeva. Trajala je 1.425 dana i bila jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja. Nazvana je “Sarajevska opsada”. Prvo je JNA u noći sa 4. na 5. april 1992. godine zauzela međunarodni aerodrom Sarajevo, a onda je krenula blokada i ostalih dijelova grada.
Hiljade ljudi na ulicama Sarajeva su mirnim demonstracijama tražili da se barikade maknu sa ulica. Ostao je zabilježen emotivan govor bosanskohercegovačkog glumca Josipa Pejakovića. On je građane pozivao na otpor nasilju:
„Građani Bosne i Hercegovine, izađimo na ulice, i rukama zaustavimo, zaustavimo ovo što nas u noći može dočekati i da se više nikada ne probudimo. Dođite pred Skupštinu! Ne bojte se! Svi na ulicu! Cijelo Sarajevo! Krenite rudari iz Breze, iz Zenice, krenite gladni…! Ne damo Bosne, ne damo!“, govorio je Pejaković pred televizijskim kamerama ispred zgrade Državnog parlamenta.
Hiljade ljudi okupljeni oko Pejakovića su skandirali: „Ne damo Bosnu.“
Dvije decenije kasnije Pejaković je rekao da se na njegov poziv odazvalo više od 200.000 ljudi.
„Ciljano sam ih zvao“, dodao je.
Poznati citati:
* “Ako čovjek izabere javnu scenu onda mora paziti što govori, kakve poruke šalje. Ja imam potrebu da stvari dijagnostificiram do kraja i da kažem ljudima da treba da mijenjaju svoje mišljenje. Da je obmana da ljudi ne mogu da žive jedni sa drugima. Oni ne mogu da žive jedni sa drugima samo ako im ne daš mogućnost da žive. A normalno je da ne mogu da žive zajedno ako između njih ne postoji nikakav prostor, nikakva škola nikakva bolnica, nikakva fabrika, to je bilo vezivno tkivo prije rata i razlog zbog kojeg su ljudi zajedno radili i živjeli. Sve je uništeno. Danas ljudi žive jedni pored drugih i osim psa u dvorištu, među njima nema ništa. Ljudi nemaju para da idu jedni drugima ni na kavu, jer da bi nekome otišao moraš mu kupiti kilu kave i šećera. Oni su učinili da ljudi nemaju para.
* Ne bih dozvolio da se učini prvi genocid na ovim prostorima, a to je genocid nad Jugoslovenima, onim istinskim koji su postali produkt najplemenitijeg što je ova zemlja mogla iznjedriti. Ovog trenutka svečano izjavljujem da sam Jugosloven i to nepopravljivi po uzoru na Strossmayera, Broza i sve one koji su me učili da poštujem razlike, sve ono što podrazumijeva toleranciju.”
* “U ovoj zemlji živi sigurno 70 posto mentalno nedoraslih ljudi koji nikad nisu bili nigdje osim ako ih neko ne protjera. I otjera.”