Ipak je jedan od njih je zagazio u more i kročio toliko da mu je voda došla do usana i povikao mašući sabljom prema nebesima: „Vidiš li, Bože, da nema dalje!“
Dragi gledaoci FACE televizije, i uvaženi čitaoci portala The Bosnia Times, dok gledate ovo moje obraćanje zamislite me kako stojim u sred mora i da mi valovi zaljskukuju bradu dok upirem perom prema nebesima uzvikujući:“Bože, nema dalje!“
Tako se, otprilike, osjećam nakon ovih izbora. Trebao bih imati satisfakciju jer sam, kao malo ko, radio na rušenju režima, kako sam se izražavao kad bih govorio o vladajućoj stranci SDA. Ne, nisam očekivao nikakvu zahvalu niti priznanje od opozicionih lidera koji se danas pobjednički šepure u stranačkim pregovorima, ali Bog zna, da sam dao neizmjeran doprinos i da sam podnio veliku žrtvu zbog čega sam bio izložen neviđenom piho-fizičkom teroru. Vjerujem da bih zbog svega toga u nekim normalnijim društvima bar bio nominiran za neko društveno priznanje.
Nije primjereno porediti pokušaj mog ubistva sa ubistvom Jamalom Khasahoggijem, a vjerujte mi, ako se uspijem živ i zdrav izvuči iz bitke sa Bakirovim „dormedima smrti“, koja još traje, jednog dana ću objasniti javnosti u kojoj mjeri su moje nesuđene ubice i ubice Khashoggija povezane, ne samo ideologijom već koliko su umrežene u režim, pa čak da im je nalogadavac princ. Razlika je u nijansama, jer sam ja Bakira Izetbegovića prvi „krunisao“ i proglasio princem, dok je Muhammed bin Salman princ po rođenju. I, hvala Bogu, ja sam za razliku od Khashoggija ostao živ, a Bakir je postao politički mrtvac i kompromitiran za vijeke vijekova.
Manje više sam imao sličan odnos i sa drugim bošnjačkim političarima i liderima koje sam podržavao. Zato sumnjam da ću više ikada podržavati bilo kojeg političkog lidera, a kamo li sa nekim od njih razviti prijateljstvo. Loše iskustvo sa tim nezahvalnicima uopće mi ne pada teško, jer sam došao do jezive spoznaje „da su nas vile pronosale“ koliko su to duhom isprazni i uopće politički neobrazovani i neuki ljudi. Jedini koji je znao iskazati uvažavanje i priznanje bio je rahmetli Alija. Samo njega politika nije bila dehumanizirala, samo je on iskazivao neke moralne i opće ljudske vrijednosti u komunikaciji i ophođenju s ljudima.
Ti nezahvalnici, kao takvi, ne bi u meni mogli proizvesti ozbiljnije osjećaje, osim prezira, da to nije opće stanje nacije. Sadašnje stanje bosanskih muslimana mogao bih opisati jednom izrekom Božijeg Polsanika, s.a.w.s, da su postali sličniji svojim vladarima, nego svojim očevima. Ovakvo otuđenje nacije od iskonskih vrijednosti nikad nije slutilo na dobro.
Gluho bilo da svoj slučaj ili svoje političko gorko iskustvo ističem kako paradigmu negativnog odnosa nacije prema svojim pregaocima. Ali moje isksutvo, ili moj slučaj vrlo zorno ilsutrira metastazu hipokrizije bošnjačke inteletulane elite. To se dešava i drugima. Malo se pažnje posvećuje harangi koja se vodi u režimskim medijima protiv Miljenka Jergovića. Nisam još pročitao tekst nekog intelektualca u Miljenkovu odbranu. To se s debelim razlogom očekivalo od Senada Pećanina, bivšeg urednika magazina „Dani“, gdje je Miljenko, uz Ivana Lovrenovića, objavio bezbroj (probosanskih (!)) tekstova. U jednu ruku mogao bih biti zlurad i gledati sa strane na to šta se dešava u Jergovićevom „komšićiluku“, jer sam ja kao izvikani bošnjaki nacionalista i još gore bosanski islamista, uvijek više uvažavao i Lovrenovića i Jergovića, od njihovih nekadašnjih sarajevskih pajdaša. Bili su mi bliži kao intelektualci i od urednika „Dana“ i „Slobodne Bosne“, nekada kultnih novina za građansku sarajevsku elitu. Ne znam da li sam na njihovu hipokriziju direktno upozorio Jergovića, kao što sam to jednom prilikom izravno rekao Lovrenoviću, ali mogu ponoviti da je moja vizija Bosne mnogo bliža Ivanovoj i Miljenkovoj nego onoj koju zagovaraju Senad P., ili Senad A.
Nije problem što obojica, na primjer, više cijene Slobodana Vaskovića, nego mene, već što je Vasković za njih heroj i njemu se dive zbog hrabrih tekstova o ubistvu Davida Dragičevića, i trebalo bi mu, po njima, dati sva priznanja i proglasiti ga ličnošću godine, dok se Senad A. šprdao sa napadom na mene kao da sam „udaren u glavu“. A da ovu novinarsku profuknjaču nije raskrinkao advokat Ante Nobilo, koji je otkrio Vaskoviće mahinacije iz udbaške kuhinje, koje su bacile crnu mrlju na ovaj tragični događaj, to bi se i desilo – on bi bio ličnost godine. Dok slučaj ubistva Dženana Memića, čijem su rasvjetljavanju, hvala Bogu, prilično doprinjeli moji tekstovi, bio je dugo marginaliziran od strane sarajevskih medija. Zato je mladi sudija Igor Todorović, koji je donio presudu u slučaju ubistva Dženana Memića, po meni je ličnost godine! A se to neće desiti i niko se ovog hrabrog čovjeka čak neće ni sjetiti da mu bar stisne ruku u znak podrške, jer ovo nije vrijeme heroja već kompromisera… Zato, ako vam se čini da je režim uzdrman, ne znači da neće opstati i da još dugo neće vladati.