“(…) iz Armije BiH se uklanjuju nebošnjaci, uvoze se mudžahedini s Bliskog istoka, osnivaju se muslimanske brigade, selam se uvodi kao službeni pozdrav vojske jedne sekularne države. Iste godine održava se Bošnjački kongres, a ne bosanski kongres, koji kao ad hoc tijelo, bez političkog i pravnog legitimiteta, raspravlja o Owen-Stoltenbergovom planu te načelno pristaje na mirovno rješenje kojim se stvara muslimanija, a BiH dijeli na tri republike. Armija BiH je iz bh. vojske de facto pretvorena u muslimansku vojsku, a političko rukovodstvo sve otvorenije počelo istupati kao muslimanska ili bošnjačka strana, odnosno kao samo jedna od tri strane u ratu, a ne kao bh. strana koja se bori protiv agresije i domaćih pobunjenika. Desilo se upravo ono što je neprijatelj mogao samo sanjati: da bosanska strana, s međunarodno priznatom državom, samu sebe svede na muslimansku stranu i širom otvori svoja vrata po Bošnjake onoj najgoroj ideologiji islamskog radikalizma koja služi kao savršeno sredstvo da se u njih pred Zapadom upre prstom kao u problem s kojim se treba obračunati. Kada je taj proces okončan, podjela BiH po etničkim linijama bila je samo čin koji je trebalo dovršiti. E sad, ključno pitanje je da li je ratno rukovodstvo ovo sve dozvolilo i provelo zbog političke gluposti i ideološke ostrašćenosti ili je pak iza svega stajao dobro pripremljeni obavještajni scenarij čiji su vrhovni autori bilo daleko od Sarajeva.”