Prije tačno 32 godine, 22. jula 1993, na glavni grad Bosne i Hercegovine ispaljeno je rekordnih 3777 granata – najviše u jednom danu tokom cijele četverogodišnje opsade. Ovaj datum ostao je upisan kao jedan od najmračnijih trenutaka u modernoj historiji Sarajeva.
Bio je to pokušaj da se grad slomi – da se granatiranjem, glađu i konstantnim zastrašivanjem natjera na kapitulaciju. Međutim, Sarajevo nije pokleknulo.
Opsada bez presedana: 1425 dana pod vatrom
Opsada Sarajeva, najduža u savremenoj historiji jednog glavnog grada, trajala je od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996. Tokom 1425 dana, grad je svakodnevno trpio udare artiljerije, snajpera i eksploziva. U prosjeku, dnevno je padalo 329 granata, no 22. juli 1993. bio je brutalan vrhunac nasilja.
Na položajima oko grada bilo je raspoređeno 120 minobacača i 250 tenkova, većinom preostalih iz arsenala bivše JNA, sada pod komandom tzv. Vojske RS. Cilj napada nije bio samo vojni – već potpuno uništenje duha Sarajeva.
Grad koji je trebao biti izbrisan
Prema riječima komandanta Armije RBiH, generala Vahida Karavelića, ljeto 1993. bilo je presudno. Agresori su pokušavali probiti grad s obiju strana – sa sjevera i juga – stvarajući dvostruki obruč. Ideja je bila jednostavna i surova: „natjerati Sarajevo da umre“, bez obzira na otpor njegovih građana.
Meta su bili svi: trudnice, djeca, starije osobe, ranjenici, novinari, hodočasnici, umjetnici. Granate su pogađale i simbole grada – Vijećnicu, Olimpijski muzej, porodilište Jezero, RTV dom, ambasade, škole i fabrike. U napadima su korištene i modificirane avionske bombe teške i do 250 kilograma – zločin koji su kasnije dokumentovali balistički eksperti u Haagu.
Sarajevo je grad koji je prkosio smrti i tišini
Uprkos svemu, Sarajevo nije palo. Više od 11.000 ljudi ubijeno je tokom opsade, među njima i 1601 dijete, ali život nije stao. Građani su pronalazili načine da prežive – kopali bunare, pravili improvizirane štednjake, grijali se svijećama, organizovali kulturna dešavanja uprkos svakodnevnom granatiranju. Koncerti, predstave i izložbe bili su oblik otpora. Prkos je postao oružje – tiho ali snažno.
Markale, tramvaj i posljednje žrtve
Najmasovniji pojedinačni zločin tokom opsade dogodio se 5. februara 1994. godine kada je granata s položaja tzv. Vojske RS pala na pijacu Markale, usmrtivši 68, a ranivši 144 građanina Sarajeva.
Opsada je zvanično završena Dejtonskim mirovnim sporazumom, ali tragedija nije stala odmah. Mirsada Durić postala je posljednja žrtva opsade – poginula je 9. januara 1996. godine kada je tramvaj u kojem se nalazila pogođen tromblonom.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je generale Vojske RS zbog terorisanja civilnog stanovništva Sarajeva. Stanislav Galić dobio je doživotnu kaznu zatvora, dok je njegov nasljednik Dragomir Milošević osuđen na 29 godina.
Sarajevo je preživjelo – uprkos svemu. Danas, 32 godine kasnije, sjećanje na 22. juli 1993. ostaje trajni podsjetnik na snagu ljudskog duha, ali i na užas koji se nikada više ne smije ponoviti.