Bol, tuga i bijes! Dvjestotinjak Banjalučana!
Nasuprot mrak, ćutanje i ništa!
David Dragičević, dvadesetjednogodišnji student, dijete ovog grada, danas je zauvijek otišao. U kovčegu! Istinu o svirepom ubistvu odnio je sa sobom. Borbu za pravdu ostavio je sugrađanima.
U dvorištu crkve u naselju Rebrovac okupili su se njegovi prijatelji, rodbina, Ljudi. Na put iz geta u kojem je brutalno ubijen ispraćen je bijelim ružama, poljupcima u sanduk i suzama.
Njegov lik na fotografijama. Taj dječji pogled i poruka „Pravda“!
„Volimo te, Davide“, uzvikivali su okupljeni.
Ali, ne glasno, jer se ne smije. Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske motrili su na svaki korak.
Nakon 15 minuta spuštena je zavjesa na automobilu i David je krenuo na posljednji put. Za Viner Nojštat. U Austriju, gdje su mu majka, sestra, brat, očuh… Porodica!
„Pravda, pravda!“ i Davidova pjesma –
„Izgleda da neću daleko stići, jer sam ja samo pijun u ovoj priči. Ne idem nigdje, načinio sam štetu, ja sam samo još jedan klinac u getu!“
Pravoslavni običaji nalažu, ali kako za koga. Kao što je crkva onomad zatvorila vrata Davidovoj majci Suzani i Banjalučanima koji su se u njenu portu skrili da zapale svijeće i sačuvaju od najezde policije, tako je i danas ćutala.
Za Davida nisu zvonila zvona!
Dječak, čije je ubistvo potreslo cijelu državu, region pa i svijet, morao je tiho, skoro pa tajno, da napusti svoje posljednje počivalište. Tako je htio režim, tako su htjeli oni koji su ga ubili. On je otišao zauvijek, a ovdje smo ostali samo mi. I Davidove ubice.
Njegovi prijatelji željeli su da još jednom prođe kroz grad koji je toliko volio, ali ni to nije bilo dozvoljeno. Policija je i mrtvom djetetu odredila put. Od Rebrovca, preko Istočnog tranzita, starom gradiškom cestom do granice. Tamo je trebalo da stane i još jednom se osvrne, skupi pesnicu, visoko podigne i uzvikne –
Pravda za Davida!
