Hadžifejzović: Rikardo Muti, najveći živući dirigent na svijetu, dirigovao je u Sarajevu 1997. godine, pa nastupio sa Milanskom skalom, 2009. godine koncertom – Od Sarajeva do Sarajeva i prekjučer sa Sarajevskom filharmonijom.
Ima 82 godine, reklo bi se naoko 60-ak i imao je samo par slobodnih dana između Amerike i Italije i te rijetke dane je poklonio Sarajevu i BiH na stoti rođendan Sarajevske filharmonije. Svi se za ovaj koncert i dovođenje Mutija u Sarajevo zahvaljuju jednoj osobi, pa i mi – Ameli Zec Filipović IZ Ambasade Italije u BiH, koja je uspješno obavila pregovore sa maestrom Muttijem i njegovom suprugom Cristinom Mazzavillani Muti.
A ona, gospođa Muti, na koncertu u majici našeg dizajnera Kugle koju ste prvi put vidjeli u ovoj emisiji – piše na majici „SaraJovo“. To je ono kada je general Jovo bio uhapšen, pa Kugla u ovoj emisiji napisao ime podrške – SaraJovo.
I sada, iznenađenje. Trebalo je ja da razgovaram sa maestrom, ali ja sam razmišljao drugačije. Sa maestrom bi trebalo da priča neko ko ga lično zna, ko je blizak mu, koje s njim već pričao mimo kamera. Tako se slučajno, a ništa nije slučajno desilo da je gost FACE-a prošlog petka bio Zlatko Dizdarević, a ovog petka on je domaćin na FACE-u. Znao sam da se znaju, ali nisam znao da Zlatko zna i talijanski jezik. Te, 1997. godine prvi koji se javno pismom zahvalio maestru bio je Zlatko Dizdarević riječima: „Vratili ste nam dostojanstvo!“
25 godina kasnije, novo pismo maestru piše Amela Zec-Filipović, riječima: „Dođite u Sarajevo, vratite nam dostojanstvo!“
Maestro je razumio poruku: neko, nama svima je i nakon rata uzeo, oteo, ukrao dostojanstvo. Veliki ljudi su poniženi, otjerani, satjerani, umrli – kao general, dolazim da vam vratim dostojanstvo.
20 minuta čiste svjetske ekskluzive i čiste ljudske priče. Maestro Muti, hvala za podršku ljubav i dolazak Sarajevu!
Grazie maestro Muti per amare Sarajevo! Viva ancora cent'anni.
Pročitajte transkript cijelog intervjua:
Dizdarević: Dobro… Ovo je veoma važno za nas… dobrodošli! Hvala Vam. Ovo je uistinu veoma važna stvar za nas. Vrlo smo uzbuđeni jer ste ovdje, budući da Sarajevo pamti trenutak kad ste došli prvi put 1997.
Muti: Mi smo već razgovarali o ovom pitanju putem naših pisama… To je uistinu bila historijski vrlo, vrlo važna činjenica za građane Sarajeva jer, kao što ste rekli maloprije, najveći problem za nas tokom rata, najveća tragedija za nas, na koncu, nije bio problem nedostatka hrane; nije bio problem nedostatka vode, iako smo spremni razumjeti šta znače granate i druge stvari. Problem, po viđenju Sarajlija, bio je napad na dostojanstvo građana Sarajeva i dostojanstvo našeg društva. Nije bilo moguće shvatiti kako je bilo moguće nešto poput toga, kako je bio moguć izostanak zvanične međunarodne podrške… postojao je embargo na oružje za Bosnu i Hercegovinu, itd.
Dizdarević: Iz ovih razloga, Sarajevo nikada nije zaboravilo Vašu posjetu, Vašu ideju i Vaše opredjeljenje za dolazak u Sarajevo. Danas, Vi ste ovdje po treći put. Treći put u Vašem životu, u kome je svaki trenutak značajan, ne samo svaki dan i dalje, ovo je čak treći put! Najprije, koji su bili razlozi za Vaš novi dolazak – po treći put? Tri dana, dva-tri dana, nije veliki period za vidjeti nove stvari…
Jeste li možda u ova dva-tri dana mogli donijeti neke zaključke? Jeste li zapazili nešto drugačije u odnosu na, recimo, period od prije desetak godina, tačnije prije četrnaest, kad ste po drugi put bili u Sarajevu? Šta je to što ste osjetili u Sarajevu ovih dana, u ova dva-tri dana? Koji su Vaši dojmovi o Sarajevu? Kako promišljate Sarajevo općenito? Pitamo se: kako to da ste u Sarajevu po treći put, a ne u nekom od na stotine drugih gradova i zemalja, mnogo većih, u kojima također postoji interes za Vama, a koji Vas nikada nisu imali priliku ugostiti?
Muti: Prije svega, želio bih reći da sam sretan što Vas susrećem nanovo, ovaj put osobno, jer ste za mene bili veoma važni tokom perioda rata u Bosni i Hercegovini i u Sarajevu, a Vaša humanost bila je jedan od elemenata koji su, kad sam stigao u Izrael, učinili da razumijem i veliku humanost ovog naroda koji Vi predstavljate. Sarajevo je s druge strane Jadrana; rođen sam u Napulju, ali sam odrastao i napola sam porijeklom iz Pule. Stoga, mi smo „dobrosusjedi“, kako se to kaže, jedni naspram drugih. To je jedan od romantičnih razloga, nazovimo ih tako, koji su nas doveli u tom tragičnom periodu u Sarajevo.
Kad smo stigli – a došli smo kako bismo iskazali naklonost – bratsku; isto mora biti iskazano za bilo koji narod koji prolazi kroz nedaće, ali Sarajevo je oduvijek bilo za mene – studenta, iz više razloga, jedan poseban grad – u historijskom smislu – i dok smo u Italiji pratili patnju ovog naroda, bez oklijevanja smo odlučili da prva stvar za učiniti bude da donesemo izraze našeg prijateljstva i izraze našeg bratstva.
Kako? Putem muzike. Istini za volju, u program smo uvrstili simfoniju „Eroica“ i, kao što ste i sami napisali, „Eroicu“ je Beethoven komponovao, vjerovatno, za Sarajevo i tom prilikom, kao nikad, simfonija „Eroica“ je izvedena tako herojski za jedno stanovništvo – herojsko. Kada smo jednom iskazali osjećaj bratstva, a pritom nam je tada bila poznata i patnja ovog naroda, taj gest se ne iscrpljuje u jednom iskazu, jer bi onda sam gest postao upravo ovo: prisustvo – osobna promocija, promocija prizora.
Potrebno je kasnije ponoviti ga i nastaviti ga ponavljati. Drugi put, to je bilo prije četrnaest godina, stvari su već tad bile mnogo drugačije. Sjećam se djece iz hora koja su bila muzički savršeno tačna, što ima značenje kulture, civilizacije, značenje historije, a što me mnogo ganulo i ja to nosim u sebi kao jedno od najizvanrednijih sjećanja u svom muzičkom životu. Ovaj put odazvali smo se na poziv za obilježavanje stote obljetnice „Sarajevske filharmonije“.
Stotinu godina postojanja jednog orkestra vrijedno je poštovanja; to znači da su tokom stotinu godina muzičari ovdje vršili svoju misiju, jer u slučaju muzičara ne bi se trebalo govoriti o profesiji – trebalo bi se govoriti o misiji.
Mi donosimo kulturu putem naše duhovne snage i komuniciramo s publikom. Možda sve ovo zvuči isuviše idealistički, ali u bijesu uklanjanja idealizma preostaje nam okrutni realizam… upravo onaj koji živimo širom svijeta u ovom periodu.
Vratio sam se i vidio mnogo drugačiju situaciju, očigledno drugačiju… Nisam mogao ići u obilazak, jer sam se upravo vratio iz Sjedinjenih Država i odlazim odmah, ali prizor ovih brda koja okružuju Sarajevo i koja stvaraju osjećaj buketa cvijeća oko grada, taj poetski osjećaj u jednom narodu koji nanovo otkriva svoju snagu, svoju, kako bi rekao Giuseppe Verdi, svoju „baldanzu“ – smjelost… i prizor orkestra, muzičara koji su željni da uistinu nastave sa svojim životom i daju vlastiti kulturni doprinos putem muzike…
Tako da sam naišao na duh – mogu reći to slijedom onoga što sam vidio – duh mladosti koja želi jednu bolju budućnost, koja želi jednu pozitivnu budućnost, u jednom svijetu koji iz više razloga ide krajnje negativnim putem.
Dizdarević: Zapazio sam to, kao novinar, i kasnije kao diplomata… Putovao sam kroz mnoge zemlje u svijetu, ali najveći dio mog života bio je rezervisan za Bliski istok. Vidio sam, iz Vaše biografije, da ste – bilo to s orkestrom ili zbog koncerata – posjećivali mnogobrojne zemlje i mnogobrojne gradove – historijski važne, na Bliskom istoku. To znači Kairo, Jerusalem, Teheran, Liban, sve do Maroka.
Muti: Da, da.
Dizdarević: Šta to znači, budući da je Bliskom istoku, kao što dobro znate, imanentna drugačija filozofija? Nadasve, postoje dva različita Bliska istoka. To su nove zemlje, zemlje koje su nastale zahvaljujući nafti, zahvaljujući novcu itd. Ne radi se o historiji kulture, historiji emocija, ali ovi gradovi, naročito ovi koje ste posjetili, oni su ilustracija jednog posebnog osjećaja. Šta Vas je motivisalo da tamo putujete, da posjetite upravo taj dio svijeta?
Muti: Kao što sam ranije rekao, rođen sam u Napulju i odrastao sam u Pulji. Čovjek sam koji pripada ovim objema sredinama, tako da sam čovjek Mediterana, onoga što su Rimljani zvali „mare nostrum“. Slažete se? Tako da sam oduvijek, pritom je to možda politički netačno, ali ja nisam čovjek političar. Oduvijek sam sanjao o jednoj kulturi, mediteranskoj, kao o temelju naše kulture – evropske i neevropske. Dakle, posjeta svim ovim zemljama… Posjetio sam ih – ne iz političkih razloga; ne da bih rekao jednim „ne“, drugima „da“.
Osjećao sam da to što donosim iz naše kulture, evropske i, prije svega, mediteranske – iz južne Italije, s juga Italije, što nadalje znači iz Grčke – natrag kroz vrijeme, bio je znak zbližavanja sa zemljama za koje sam osjećao da iz političkih razloga – a ja nisam političar – Vi jeste; Vi ste velikan politike – ja nisam… Mislio sam da bi donošenje muzičkog diskursa mogla biti mala kap u okeanu, kako bismo se zbližili, kako bismo se razumjeli. Kao muzičar i kao čovjek kulture imao sam potrebu razumjeti taj svijet koji je naizgled drugačiji od našeg.
Moram reći da je naprimjer, mislim 1936., Toscanini, veliki italijanski dirigent, bio pozvan da dirigira prvim orkestrom koji je formiran u državi Izrael… Prvi simfonijski orkestar jer su mnogi Jevreji bili došli iz svih dijelova svijeta i našli su, recimo to tako, sigurnost u toj zemlji i formirali su, naravno svi muzičari koji su dolazili iz cijelog svijeta, orkestar koji je nazvan „Palestinski orkestar“… Kasnije je postao „Izraelska filharmonija“… Međutim, prvo ime, kada je Toscanini dirigirao prvim koncertom 1936., bilo je „Palestinski orkestar“. Nikad nisam razumio sve ovo. Jednog dana ćete mi Vi objasniti, kada budemo imali malo više vremena… I onda, nekoliko desetljeća kasnije, za svečano obilježavanje tog prvog koncerta bio sam pozvan od strane države Izrael da ponovimo taj isti koncert i da dirigiram, kao Italijan i kao neko ko dolazi iz Toscaninijeve škole, upravo isti program koji je izveden pod Toscaninijevom dirigentskom palicom 1936.
Dakle, još uvijek nisam shvatio, jer ja nisam političar, ponavljam, zašto se taj orkestar nekada zvao „Palestinski orkestar“, a danas se zove „Izraelska filharmonija“. Mora da postoje neki politički razlozi za ovu izmjenu imena, samo što su danas, očigledno, ta dva imena u velikoj suprotnosti. Vjerovatno bismo trebali sve orkestre nazvati svjetskim orkestrima, jer je čovječanstvo jedno i zato je bespotrebno nazivati orkestre ovim ili onim imenom.
Dizdarević: Nadam se da ćemo jednog dana zaista moći formirati orkestar narodā. Slažete li se?
Muti: Kako Beethoven kaže, inače, Beethovenova „Deveta simfonija“ ne bi imala smisla… Beethoven govori upravo u „Devetoj simfoniji“ o bratstvu, o jedinstvu, ali te riječi danas prečesto postaju isprazne riječi.
Dizdarević: Vaš optimizam je impresivan. Za mene osobno postoji nešto impresivno kad ste Vi u pitanju – u svemu ovome što danas govorite, ne samo danas, nego i jučer na konferenciji za štampu… Vaš stav je krajnje pozitivan stav o ulozi kulture, preciznije o ulozi muzike, u kontekstu historije općenito…
Vi očigledno polažete nade na ovom tragu, na ovom putu i u konekstu naše situacije, ali ja sam dužan kao osoba koja se bavila i politikom, znači, jednom apsolutno negativnom dimenzijom našeg ovdašnjeg društva… Kako Vi promišljate realnost situacije na svjetskom planu, gdje se očigledno suočavamo s eksplozijom negativnih dešavanja…?
Muti: Primjetna je promjena u moralu općenito; škole su postale drugačije, školski udžbenici su drugačiji… Čini mi se da je pravac koji promovira humanost, koji promovira kulturu, na tom tragu i muziku, manje snažan od negativnih sila. Tehnologija je također odgovorna za, recimo to tako, odumiranje čovječanstva.
Dizdarević: Šta možemo učiniti da se suprotstavimo tome? Vi ste rekli, motivirajući to hiljadama razloga, putem kulture, putem muzike, ali kako možemo ponoviti priču poput ove koja se odnosi na večerašnji koncert u Sarajevu? Kako možemo podržati kulturu? Jučer smo čuli od orkestra „Sarajevske filharmonije“ da ima problem s novcem. Šta je potrebno učiniti da bismo osnažili ulogu kulture, poziciju muzike, književnosti, umjetnosti u ovoj situaciji koja je postala tako loša?
Muti: Vjerujem da je prva stvar za koju bismo se trebali pobrinuti je da dovedemo ljude iz svijeta kulture u vlade i parlamente. Vjerujem da se vrlo često, uz izuzetke – naravno, različiti šefovi vlada u svijetu mnogo brinu za ekonomiju, za politiku općenito.
Dizdarević: Za profit.
Muti: Da. Vrlo često, u novinama, čak i u Americi, vidim da se stranice posvećene kulturi nazivaju zabavom. To je nešto što me je kao Italijana, kad sam to po prvi put vidio, uistinu negativno impresioniralo… Vrlo često mi kažu: „Bio je to lijep ‘show.'“
Ali kako lijep „show“? Beethovenova „Svečana misa“, koja je jedna od katedrala muzičke kulture… kako može biti „lijep show“? Tako da je ovdje riječ o velikoj konfuziji. Radi se o padu kulture na svjetskom planu, jer su sve zemlje u silaznoj putanji. Nedostatak sredstava za kulturu, nedostatak jedne organizacije koja bi djecu učila o važnosti kulture, a ne koristila škole u stranačke svrhe.
Slijedom toga, djeci se već govori „ovo se dogodilo“, „zaboravite“… Daju im se pogrešne informacije, a sve su to elementi koji vode do uništenja čovječanstva koje je prestalo komunicirati. Vrlo često krivimo Covid za sve ono što danas ne funkcionira, pravdamo se Covidom… Postao je svojevrsnim izgovorom za izbjegavanje suočavanja s problemom. Problem nije bio samo Covid, koji dakako nosi veliki dio odgovornosti. Problem je što se danas bavimo nadasve ekonomskim pitanjima, ali ne ekonomskim pitanjima u smislu pomoći izgladnjelim zemljama u Africi, već ekonomskim pitanjima u smislu sve većeg bogaćenja velikih ekonomskih sila koje se nastavljaju sve više bogatiti… Dizdarević: Rimljani, ondašnji drevni Rimljani, bili su u pravu kad su govorili: Pecunia non olet (lat. novac ne smrdi). Slažete se?
Muti: Da.
Kultura može biti neugodna, jer je kultura, u konačnici, najopasnije oružje koje postoji.
Kad diktatori okupiraju jednu zemlju, najprije pokušaju ušutkati ljude iz svijeta kulture…
Istina…
…jer u jednom trenutku topovi zašute, čovjek iz svijeta kulture ne, jer nastavlja… I kada to čini potajno, on i tada nastavlja korak podzemljem…
Najnoviji tehnološki izumi čine čovječanstvo otuđenim, udaljavaju čovjeka od čovjeka. Kad se ide u restorane, ima porodica koje više uopće ne komuniciraju; tu su otac, majka i dvoje djece, sve četvero s telefonom u ruci. Ne razgovara se više.
Ljudska komunikacija je temelj, jer se putem komunikacije generacijski predaje, prenosi kultura. Od osnovne škole, djeca se moraju igrati uz kulturu. „To play with culture“ u pozitivnom smislu… sve ovo nestaje. Možda ćemo morati dosegnuti tačku koja će biti beznadežna, gotovo takva, jer onda, kao u slučaju zida, potrebno je udariti u njega, odbiti se, krenuti unatrag. To je moja nada… Vi ste mnogo učinili… i mi, kao Italijani, i kao ljudi svijeta, veoma smo Vam zahvalni na onome što ste uradili. Pismo koje ste mi uputili i na koje sam odgovorio jedno je od pisama koja su mi najviše ostala u srcu, kao dokaz o čovjeku velike kulture ali i velike duše.
Dizdarević: Hvala Vam mnogo. Hvala Vam mnogo, jer ste nanovo tu… Apsolutno se nadamo se da ovo nije posljednji put. Nadamo se da će opet biti moguće vidjeti Vas ovdje, Vas i Vašu suprugu, koja je također apsolutno mnogo drugačija od velikog broja Italijana koji su ovdje.
Kao što sam rekao i, oprostite što Vas prekidam, kao što sam rekao i orkestru danas: „Ako me budete trebali, samo me nazovite!“
Muti: Hvala Vam!
Dizdarević: Hvala Vama!