Prošlosedmični kratki intervju ministra odbrane Bosne i Hercegovine, Zukana Heleza, na jednoj sarajevskoj televiziji, iako nedovoljno medijski zapažen, ostavio je strah i šok kod svakog gledaoca koji ima i dozu patriotizma i nade u svijetlu, evropsku budućnost ove zemlje.
Piše: Ajdin Latić
U intervjuu koji je uslijedio nakon što su bjegunci od bh. pravosuđa predvođeni Miloradom Dodikom, uprkos Helezovoj zabrani, prisustvovali obilježavanju Dana Vojske RS i Dana Trećeg pješadijskog puka Oružanih snaga u kasarni “Kozara”, uspijevši – po ko zna koji put u posljednjih nekoliko mjeseci poniziti državu i njene institucije – Helez je, svjesno ili ne, ogolio do kraja situaciju u koju smo kao država dovedeni.
Udarci sleđa
Prenijevši sadržaj razgovora koji je vodio s komandantom EUFOR-a u kontekstu mogućeg angažiranja pripadnika ove misije u slučaju da dođe do pokušaja SIPA-e da uhapsi Milorada Dodika, iznio je zastrašujuću činjenicu.
“Čovjek mi je bukvalno rekao ovako: ‘Gospodine Helez, ja nemam mandat da se miješam u ovo. Ne da nemam mandat, nego imam naredbu da se ne miješam'”, ispričao je.
A onda je Helez, koji je dosad u javnosti uglavnom bio optimističan u vezi sa rješavanjem aktuelne krize, vidljivo shrvan i beznadežan otvorio dušu.
“U nekim situacijama Zukan Helez ostaje sam, bez bilo kakve podrške, bilo koga. Izuzev par saradnika mojih. Na drugoj su strani organizirani Dodik, Vučić… Sve do Rusije. A najteži su udarci sleđa. Od onih koji, pod navodnicima, vole ovu državu”, kazao je.
Zatim je za niske udarce optužio kolege iz vlastite partije ne navodeći o kome se konkretno radi.
“Tu ima niskih udaraca iz moje stranke. Ovo je stoti put da pojedini Bošnjaci javno u borbi između mene i Dodika stanu na stranu Dodika”, poručio je vidno razočarani Helez.
Iako nije kazao o kojim partijskim drugovima se radi i ko mu od njih konstantno stoji s nožem iza leđa, ova situacija koja izaziva dodatni strah i nepovjerenje u institucije koje bi se trebale suprotstaviti Dodikovim svakodnevnim udarima na državu, pokazuje da nema nikakvog zajedničkog odgovora niti kohezije među probosanskim funkcionerima.
Šta se dešava u SDP-u
A pogledamo li tekstove i probrane naslovne fotografije objavljene posljednjih dana na portalima za koje nije teško dokazati da su bliski pojedinim Helezovim partijskim drugovima, onda je jasno na šta je mislio kada je kazao da prima niske udarce od stranačkih kolega.
Analize na temu prekida vojne saradnje sa Srbijom, je li prekid neophodan ili pak štetan zbog obrazovanja mladih vojnika iz BiH i ima li takva inicijativa zakonska uporišta, same po sebi i nisu sporne, ali ono na šta Helez cilja kada govori o niskim udarcima najvjerovatnije su lične uvrede na njegov račun izrečene u tim analizama. I to jer dolaze upravo u vrijeme još jednog Dodikovog poniženja Oružanih snaga pojavljivanjem u kasarni uprkos Helezovoj naredbi o zabrani.
Među stranačkim kolegama koje mu u ovim mučnim situacijama poput one iz kasarne kada je srbijanski ministar odbrane Bratislav Gašić skupa sa Dodikom sjedio tokom intoniranja himne BiH, a što je užasno i perfidno poniženje države čiji je bio gost, Helez vjerovatno aludira i na Denisa Bećirovića… jer kao član Predsjedništva i po funkciji vrhovni komandant Oružanih snaga, negdje skriveni Bećirović nije dao nikakvu podršku Helezu u vezi sa dešavanjima, koja ga se upravo zbog funkcije koju obnaša i kojom je Ministarstvu odbrane na neki način nadređen, ponajviše tiču.
Šta se dešava unutar SDP-a, stranke koja predvodi Trojku sa najznačajnijim funkcijama u vlasti na svim nivoima, sa resursima koje kontroliraju njeni kadrovi i stranke koja trenutno ima najveću odgovornost? Zbog čega je Helez ostavljen sam na nišanima srbijanskih tabloida, režimskih medija iz RS i bez javne podrške kada mu Aleksandar Vučić nerijetko stavlja metu na čelo spominjući ga u izjavama prepunim ličnih uvreda?
U danima najveće krize
Je li Helez presudio sam sebi onoga dana kada je jedini nakon psovanja genocida u Srebrenici Dodiku u lice, još tada, sasuo ono što se niko od prisutnih nije usudio? I to baš u Konjicu, čudne li simbolike. Pa je svoj partijski dosje, moguće, podebljao čestim izjavama da su neke njegove stranačke kolege insistirale da se s Dodikom pravi vlast, a čemu se on protivio.
Sve pobrojano nije nikakva odbrana samog Heleza čije političke poteze itekako treba analizirati i kritizirati, ali u svoje vrijeme.
Ovo je samo užasni utisak da u danima najveće sigurnosne i političke krize u posljednjih dvadeset godina u našoj zemlji, ministar odbrane čiji resor u ovakvim krizama treba biti stub oko kojeg se okupljaju patriotske snage, Ministarstvo u koje i danju i noću pristižu stranačke kolege koje donose prijedloge i rješenja, javno izjavljuje da je u borbi sa velikosrpskom mašinerijom ostavljen potpuno sam.