Danas se obilježava Dan bijelih traka u znak sjećanja na 3.176 ubijenih i nestalih Prijedorčana tokom rata u BiH.
Ovim povodom redakcija Vijesti.ba prenosi “Prilog proučavanju stradanja Bošnjaka i Hrvata Prijedora 1992.“, rad kojeg je uradio dr. sc. Amir Kliko, v. d. direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Početak agresije
– Četiri od šest republika Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ) izabrale su do kraja zime 1992. državnu nezavisnost kao svoj budući put, što je ujedno značilo i raspad zajedničke države. Među njima je bila i Bosna i Hercegovina.
S tim stanjem srpski nacionalisti se nisu mogli pomiriti i odlučili su iskoristiti svoje tadašnje prednosti u odnosu na zagovornike bosanskohercegovačke nezavisnosti, njene teritorijalne cjelovitosti i ravnopravnosti naroda. Te prednosti očitovale se u argumentu vojnički jačeg, ali i neadekvatne međunarodne uloge u procesu disolucije Jugoslavije. Imajući glavninu osebujnog arsenala opreme i materijalno-tehničkih sredstava Jugoslovenske narodne armije (JNA), raspolažući većinom njenih obučenih i školovanih kadrova, mobiliziranih, i na hrvatskom ratištu prekaljenih, jedinica te armije, a prethodno razoružavši Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine (TOBiH), čiji veći dio oružja su uzeli sebi, i oslanjajući se na primarnu zauzetost međunarodne zajednice u očekivanju posljedica raspada SSSR i njeno sekundarno bavljenje posljedicama raspada SFRJ, Srbi su se odlučili na vojničko rješenje. Međutim, ono dugoročno nije značilo mnogo ukoliko se ne promijeni i demografsko stanje na terenu u njihovu korist. Radi toga je velikosrpska agresija obilježena strašnim nasiljem nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, odnosno, genocidom. Agresija JNA i drugih srpskih snaga počela je s prvim danima aprila 1992. borbenim dejstvima u istočnoj Bosni, Posavini i napadom na glavni grad Republike.
Situacija u kojoj se našla Bosanska krajina u proljeće 1992. bila je krajnje teška za njenu odbranu od velikosrpske agresije. Na njenim sjevernim i zapadnim rubovima, što su ujedno i državne granice Bosne i Hercegovine, još od jeseni 1991. bile su formirane paradržavne teritorije pobunjenih hrvatskih Srba tako da je bilo nemoguće povezivanje sa slobodnom hrvatskom teritorijom što bi, vjerovatno u značajnoj mjeri, pomoglo snagama odbrane. Osim toga, JNA je izvodila agresiju na Hrvatsku iz Bosanske krajine zbog čega su odbrambene mogućnosti legitimnih organa bosanskohercegovačke vlasti na tom području još više umanjene, pa čak i onemogućene na većem dijelu teritorije, radi velike koncentracije jedinica i tehnike JNA, ali i njene strateške vezanosti za Bosansku krajinu, kako zbog budućih borbenih dejstava na bosanskohercegovačkoj teritoriji tako i radi ovladavanja hrvatskom teritorijom u korist Srba. Nakon povlačenja iz Hrvatske značajan dio snaga JNA se koncentrirao u Bosanskoj krajini što je uvelike povećalo i onako bogat arsenal i brojno stanje ljudstva te vojske u tom području. U bosanskokrajiškim općinama u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo (Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac, Glamoč, Šipovo, Mrkonjić Grad, Skender Vakuf, Čelinac, Banja Luka, Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica i Bosanski Novi) JNA i druge srpske snage imale su potpunu kontrolu teritorije od jeseni 1991. i na taj način su u proljeće naredne godine lahko odsjekle Bosansku krajinu od drugih dijelova Bosne i Hercegovine.
Najkritičnija situacija bila je u Bosanskoj Krupi, Ključu, Sanskom Mostu i Prijedoru. Te općine, zbog izraženo visokog procenta bošnjačkog stanovništva, srpske vlasti nisu mogle preuzeti (Bosanska Krupa i Prijedor) ili dugoročno zadržati (Sanski Most i Ključ) na način na koji su to mogle i uradile s općinama u kojima su Srbi bili apsolutna većina. Prema “Kutiljerovom planu” iz marta 1992. godine Bosna i Hercegovina je trebala biti podijeljena u tri konstitutivne jedinice zasnovane na nacionalnom principu i uz uvažavanje ekonomskih, geografskih i drugih kriterija, u postojećim granicama. Time je nastala ozbiljna mogućnost podjele zemlje po nacionalnom kriteriju što će agresoru biti signal da otpočne agresiju i vojnim putem promijeni demografsku sliku u srpsku korist, na područjima koja je želio osvojiti i zadržati i time međunarodne posrednike i legalnu bosanskohercegovačku vladu dovede pred svršen čin. Bihać, Bosanska Krupa, Cazin, Prijedor, Sanski Most i Velika Kladuša imali su izraženu bošnjačku većinu dok je u Ključu srpska većina bila neznatna u odnosu na Bošnjake. Reakcija srpskih vlasti bila je nasilna promjena demografske slike koju će realizirati tokom 1992. metodama genocida koje se prepoznaju u masovnim ubistvima, zatvaranjima u logore, silovanjima, otkazima s posla i progonima nesrpskog stanovništa.
Snage TO RBiH, MUP RBiH i Patriotske lige iz Cazinske krajine, kako se inače najčešće naziva uži dio Bosanske krajine, su zbog veoma visokog procenta i ukupnog broja bošnjačkog stanovništa i neupitne vlasti Stranke demokratske akcije (SDA) koja je tada čvrsto stajala na pozicijama državne nezavisnosti i suvereniteta, tačnije rečeno, bila njen zagovornik i politički organizator otpora velikosrpskom agresoru, što je najdirektnije utjecalo na bolje mogućnosti organizacije odbrane – uspjele poduzeti potrebne radnje i suprostaviti se agresoru i u toj borbi istrajati do Dejtonskog mirovnog sporazuma. Iako je agresor zauzeo veći dio teritorije bosanskokrupske općine u aprilu 1992., znatan dio je odbranjen (Bužim i teritorij do centra grada s lijeve strane rijeke Une). Bošnjaci Ključa pokušali su odbraniti teritoriju na dijelu općine gdje je njihovo stanovništvo bilo većinsko i uvezati se sa bošnjačkim selima Sanskog Mosta koja gravitiraju tom području. Poslije manjih oružanih okršaja sa srpskim snagama, od kraja maja do početka jula 1992, bili su poraženi. Spletom sretnih okolnosti, nekoliko stotina branitelja uspjelo se prebaciti na teritorij Cazinske krajine gdje su nastavili borbu.
“Gandijevski otpor“
U Bosanskom Novom nije bilo nikakvog otpora, ali je cjelokupno bošnjačko i hrvatsko stanovništvo protjerano i nad njim su izvršena brojna masovna ubistva. Nekoliko hiljada ljudi zatočeno je na nogometnom stadionu Mlakva i u nekim drugim mjestima zatočenja. Poslije nasilnog skupljanja nesrpskog stanovništva s područja općine i masovnih ubistava, uslijedila je organizirana deportacija. Na osnovu izbornih rezultata 1990. godine SDA je u Prijedoru, osim mjesta predsjednika skupštine opštine, dobila nekoliko značajnih funkcija u općinskoj vlasti, Stanici javne bezbjednosti (SJB) i Opštinskom štabu Teritorijalne odbrane (OpŠTO). Međutim, loša organizacija odbrane i ogromna koncentracija jednica JNA, te drugih srpskih vojnih i policijskih snaga na području općine nisu dopustile uspješnu odbranu teritorije i zaštite nesrpskog stanovništva. Aktivni i rezervni sastav srpske SJB Prijedor bez borbe je preuzeo vlast 30. aprila 1992. i blokirao grad. Vjerovatno računajući na mirno rješenje problema na višim razinama, ukoliko dođe do formiranja kantona po nacionalnim kriterijima, a koje se prema “Kutiljerovom planu” kretalo u korist Bošnjaka Prijedora, te istovremeno pritisnut jakom koncentracijom srpskih snaga i nemoći vlastitih, smjenjeni predsjednik skupštine opštine Prijedor, Muhamed Ćehajić, pozvao je preko radija Prijedorčane na suzdržanost i “Gandijevski otpor“: Poštovane građanke i građani opštine Prijedor, muslimanske, hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti koji živite na ovim prostorima. Jutros je SDS, uz pomoć vojske i ostalih naoružanih formacija, preuzela vlast na našoj opštini. Budite mirni i dostojanstveni – mada će u narednim vremenima to biti veoma teško. Ne napuštajte svoja radna mjesta i svoje domove, budite mirni i strpljivi i borite se na miran, “Gandijevski način“, protiv onoga što će naići. Ovako dugo ne može potrajati, ni jedna vlast uspostavljena silom nije dugo trajala. Naše je da se nadamo i čekamo rješenja koja će se donijeti na nivou Republike Bosne i Hercegovine.
Za razliku od Engleza koji su gandijevicima u Indiji zabranili ekspolataciju vlastite soli, Srbi su u svom odgovoru na bošnjačko-hrvatski “Gandijevski otpor” postupili mnogo surovije. Uskoro su počeli s hapšenjem funkcionera bošnjačke i hrvatske nacionalnosti među kojima i Ćehajića kojega su potom i ubili. Bošnjaci i Hrvati dobijali su otkaze na svojim radnim mjestima i to ne spontano i pojedinačno nego planirano i kolektivno. Početkom maja smjenjena je Bošnjakinja s mjesta sekretara Opštinske konferencije Crvenog krsta i postavljen Srbin. Ova smjena će dobiti na značaju kada se ta konferencija aktivno stavi u službu progona i iseljavanja Bošnjaka i Hrvata što zorno pokazuje pomno planirane genocidne namjere srpskih vlasti najmanje mjesec prije borbenih dejstava. Pobunu i preuzimanje vlasti u Prijedoru planirao je Krizni štab Srpske opštine Prijedor što je realizirao sa snagama srpske SJB Prijedor, JNA, koja je bila glavni oslonac i snaga okupacije, i drugih naoružanih jedinica.
Ubijanje stanovnika
Poslije srpskog preuzimanja vlasti u gradu, pri čemu nije bilo oružanog otpora, počelo je vojničko osvajanje ostatka općine. Bošnjaci i Hrvati su pokušali odbraniti područja pojedinih mjesnih zajednica u kojima je njihovo stanovništvo bilo većinsko. Napad srpskih snaga na Hambarine počeo je 22. maja 1992. Potom je slijedio napad na Jakupoviće, Kozarac, Kozarušu, Trnopolje i Kamičane 24. maja 1992. Poslije tri dana borbi, 27. maja 1992, nadjačan brojnošću i tehničkom superiornošću srpskih jedinica, otpor branitelja je slomljen
Srpske jedinice ubijale su stanovnike po naseljima. Pokušaji spašavanja bijegom preko Bosanske Gradiške u Hrvatsku nije bio moguć jer je na tom pravcu bila VSRR-BiH, srpski teritorijalci i policija koji su ih presretali i ubijali. Manje grupe pokušale su se skrivati na Kozari. Ni tu nije bilo sigurnosti jer su ih srpske snage, čisteći taj teren, likvidirale. Prema izvještaju SJB Prijedor na Kozari je boravila grupa Bošnjaka do 20. aprila 1993. kada je izvršen posljednji pretres terena. Od početne grupe nekoliko stotina Kozarčana koji su se sakrili na Kozari, manji dio se uspio probiti do slobodne hrvatske teritorije. Nakon ovih borbi, agresor je imao kontrolu nad cijelom općinom. Ipak, otpor prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije bio u potpunosti slomljen. U noći 29/30. maja 1992. manja i slabo naoružana grupa Bošnjaka i Hrvata uspjela se probiti do centra grada i neprijatelju nanijeti gubitke. Međutim, iako hrabar, taj pokušaj otpora i njegovi rezultati nisu značili ništa u haosu izazvanom masovnim ubistvima bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Sljedeći pokušaj otpora desio se u Ljubiji tokom jula 1992. U sveukupnoj konstelaciji odnosa snaga, otpor u kozaračkim i drugim spomenutim selima, napad na Prijedor i otpor u Ljubiji mogu se smatrati podvizima.
Izvještaji obavještajaca: Pojedinci kolju i likvidiraju
Nakon što su uspostavile potpunu kontrolu u Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, dijelu općine Bosanska Krupa i Bosanskom Novom, srpske vlasti su krenule s provođenjem genocida nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom tih krajeva. Koridor na pravcu Beograd – Knin, južno od rijeke Save, morao je biti etnički čist od tog stanovništva. Na tom koridoru su se, poslije posavskih gradova, našli i krajiški. U svim okupiranim dijelovima Bosanske krajine provođen je teror nad nesrpskim stanovništvom, masovna ubistva, silovanja, fizička zlostavljanja kao i zatvaranje u koncentracione logore. Srpski obavještajac pod pseudonimom MILOŠ u svom izvještaju od 16. septembra kaže: Nismo se posebno interesovali za zločine koje su počinili naoružani Srbi na ovom području, ali smo i pored toga saznali da je veliki broj građana, prvenstveno, muslimanske nacionalnosti nastradao, a i danas strada van borbenih dejstava što srpski narod etiketira kao zločinački, genocidni i fašisoidni.
MILOŠ u jednom drugom izvještaju kaže: Pojedinci kolju i likvidiraju po svom nahođenju, pale i pljačkaju sve do čega stignu.
Ni komanda 1. KK VRS nije bila neupućena u razmjere i monstrouznost zločina svojih pripadnika i SJB Prijedor te u Informaciji od 22. augusta 1992. tvrdi: Njeni pripadnici su se istakli (misli na Izviđačko-diverzantsku četu Zorana Karlice op.a.) i u akciji čiščenja Čarakova i to time što su ubijali civile, ženama čupali naušnice iz ušiju…Kako se broj ubijenih povećavao tako je rastao problem skrivanja tragova zvjerstava od očiju međunarodne zajednice koja bi, po nekim srpskim bojaznima, mogla vojno intervenirati i Srbe etikirati kao zločince. Srpski obavještajci bili su već u septembru 1992. veoma zabrinuti zbog neprikrivanja lokacija masovnih grobnica i njihovog poslijeratnog utjecaja na svjetsku sliku o srpskom narodu. Tako MILOŠ izvještava: Ono što je posebno opasno to su priče o lokaciji masovnih grobnica koje bi jednog dana, po završetku rata, mogle postati predmet interesovanja svjetskih i drugih humanitarnih organizacija koji bi na istim mogli graditi mišljenje o srpskom narodu kao genocidnom i fašizoidnom. Sve bi ovo moglo ostaviti teške posljedice na međunarodnom planu, a moglo bi biti povod i za vojnu intervenciju.
Život nije vrijedio ništa
Život Bošnjaka i Hrvata na okupiranim teritorijama nije vrijedio ništa. Dovoljno je bilo da Srbin prijavi Bošnjaka ili Hrvata za neko zlo koje mu je ovaj navodno uradio, ili da je ekstremist, i da optuženi bude ubijen.
Jedna od važnijih namjera masovnih ubistva bila je zadati što veći strah preživjelim. Iz tog razloga zločinci se nisu trudili sakriti svoje zločine nego upravo suprotno, da ih pokažu. Ubistva nisu vršena samo zbog zadovoljavanja nastrane zločinačke potrebe nego i zbog održavanja krvave predstave preživjelim, a sve u svrhu njihovog zastrašivanja kako bi trajno napustili Bosnu i Hercegovinu. O vršenju genocida nad Bošnjacima Prijedora nije imao sumnje ni komandant 22. lpbr VRS Boško Peulić koji je izvijestio svoju pretpostavljenu komandu o zločinu koji je učinila prijedorska i sanska policija 21. augusta 1992. na Korićanskim stjenama kod Skender Vakufa: Dana 21.08.1992. godine oko 16.30 časova kombinovani konvoj izbeglica se je kretao pravcem Sk. Vakuf – Vlašić – Travnik. Pratnju konvoja vršila je milicija CSB Prijedor i Sanski Most. U navedeno vreme kolona se je ustavila u rejonu Korićanske stijene, izvela 150-154 izbeglica, te izvršila genocid nad civilima ubijajući ih na razne načine, baca-njem u kanjon reke Ilomska, a tad nastavila kretanje ka prevoju Smet. U likvidaciji je učestvovalo oko 10 pripadnika milicije.
Uporedo s tim dešavanjima, vršeno je protjerivanje, pljačkanje i uništavanje imovine i vjerskih objekata muslimana i katolika. Glavni pokretači sveg zla bili su Krizni štabovi srpskih opština, a terenski provoditelji njihovih zamisli bili su srpski teritorijalci – nakon objedinjavanja s JNA pripadnici VSrRBiH – policijske strukture srpske SJB, paravojne jedinice i JNA koja je svojim potencijalima to omogućila. Ponavljao se isti scenarij kao u istočnoj Bosni i Bosanskoj posavini. Bošnjačko stanovništvo okupiranih dijelova Bosanske krajine pretrpjelo je najveće stradanje izvršenog genocida tokom velikosrpske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Logori, ubijanja, torture
U svim okupiranih krajevima Bosanske krajine osnivani su koncentracijski logori za nesrpsko stanovništvo. Da bi se osigurao pravni okvir i legaliziralo njihovo postojanje, zatočenici su tretirani kao ratni zarobljenici bez obzira na to da li su zaista bili u nekoj vojnoj jedinici. Prema raspoloživim podacima, nastalim od strane srpskih istražnih organa, najveći broj logoraša bili su ustvari civili. Srpske vlasti se time nisu previše zamarale. Njihovo tretiranje logoraša kao ratnih zarobljenika, a ne kao civila, i logora za civile kao logora ratnih zarobljenika, bilo je samo u svrhu pravnog legaliziranja i maskiranja provođenja genocida. Uostalom, da se zaista i radilo o ratnim zarobljenicima, postoje međunarodne konvencije koje su ih trebale zaštititi od onoga što im se dešavalo u logorima. Ničega od toga srpske vojne i civilne vlasti se nisu pridržavale u logorima koje su osnovale na cijelom okupiranom području Bosanske krajini, niti je najveći broj logoraša prije svog zatočenja imao ikakve veze s oružanim otporom velikosrpskoj agresiji. Logori za civilno stanovništvo po međunarodnom pravu i važećim konvencijama se ne smiju osnivati, te su se agresorske vlasti lukavo poslužile s mogućnošću da se logori za civile tretiraju logorima ratnih zarobljenika, a logoraši ratnim zarobljenicima. Prilikom hapšenja nesrpskog stanovništva bilo je dovoljno da muška osoba približno odgovara vojno sposobnoj, te da bude uhapšena i sprovedena u logor. Ukratko rečeno, prilikom hapšenja vršena je ‘’mobilizacija’’ Bošnjaka i Hrvata u kojekakve, najčešće izmišljene, bošnjačke i hrvatske jedinice što je, sa stajališta agresora, bilo dovoljno da ih zatoči u logore kao ratne zarobljenike. (najčešće su optuživani da su pripadnici Zelenih beretki ili Hrvatskih obrambenih snaga – HOS-a). To je bio način da se formalno pravno osigura mogućnost njihovog zatočenja. Da se ne radi o pripadnicima određenih vojnih jedinica, govore i podaci da se među logorašima nalazio značajan broj dječaka i staraca. Također, karakterističan je primjer da su često zarobljavane i žene i odvođene u logore, posebno s područja općine Prijedor. Ženama je, kao i muškarcima, stavljano na teret da su učestvovale u oružanoj pobuni protiv legalnih organa srpske vlasti. One su često i silovane. Uvjeti u logorima su bili daleko ispod nivoa ljudskog dostojanstva, ukoliko se bilo kakvo dostojanstvo uopće smije spomenuti kada se govori o srpskim logorima u Bosanskoj krajini. Ljudi su svakodnevno mučeni i ubijani. Nekada pojedinačno i nasumično, a nekada grupno i po nekom ustaljenom redu. Od nekoliko desetina mjesta zatočenja i logora, po broju logoraša, torturama i broju ubijenih, mogu se izdvojiti: Manjača kod Banje Luke; Krings, Betonirka i Sanakeram u Sanskom Mostu; Omarska, Keraterm i Trnopolje u Prijedoru; nogometni stadion Mlakva u Bosanskom Novom; Stara Gradiška i Kame-nica kod Drvara. Zajednička karakteristika svih, spomenutih i nespomenutih, jeste da su u njima Bošnjaci, Hrvati, Albanci i Romi bili sistematski mučeni i ubijani s ciljem njihovog trajnog odstranjenja s teritorije Bosanske krajine. Osim ubijanja, vjerovatni cilj je bio i da se što veći broj nesrpskog stanovništva uputi u logore, da tamo bude podvrgnut najtežim torturama, i da, ako preživi logor, zbog trauma i straha trajno napusti Bosnu i Hercegovinu.
Etnička slika i protjerivanje
Do maja 1993. etnička slika okupiranih dijelova Bosanske krajine, prema procjenama CSB Banja Luka, drastično se izmijenila u korist Srba. Iseljavanje Bošnjaka i Hrvata s područja Bosanske krajine, iako su to srpske vlasti pokušavale predstaviti kao dobrovoljni odlazak, vršeno je nasilno, tako da se nikako ne može govoriti o iseljavanju nego o protjerivanju. U nekim slučajevima Bošnjaci i Hrvati su zaista tražili da im se od strane srpskih vlasti omogući odlazak s okupirane teritorije, ali samo iz razloga što su ih te iste vlasti, svojim oružanim jedinicama i policijom, svakodnevno ubijale, pljačkale i uznemiravale i time prisiljavale na odlazak. Predstavnici srpskih vlasti iz sedam bosanskokrajiških gradova: Bihać (Srpska opština, op.a.), Bosanski Petrovac, Srpska Krupa (Bosanska Krupa, op. a.), Sanski Most, Prijedor, Bosanski Novi i Ključ 7. juna 1992. od komandanta 1. KK VSrRBiH, rukovodstva SrRBiH i Kriznog štaba AR Krajina ultimativno su zahtijevali da se iz srpske vojske i sa svih bitnih rukovodećih mjesta odstrane Bošnjaci i Hrvati. Također su zahtijevali da se protjeraju svi Bošnjaci i Hrvati s područja tih sedam općina do nivoa koji će Srbima omogućiti da neometano ostvare i održavaju efikasnu vlast. Čak su zaprijetili, ukoliko se ne ispune njihovi zahtjevi, da će oni organizirati deportaciju i prevesti sve Bošnjake i Hrvate s područja svojih općina u centar Banje Luke.