Umro je jedan momak, čovjek, ljudina, kreativac. Elvir Panjeta. Mediji ga ispraćaju kao medijskog radnika. Čudna formulacija, a opet i ne znam kako bi se sva njegova kreativnost mogla kreativnije opisati. Top, svjetski montažer, ali je sve na televiziji znao raditi vrhunski – snimatelj, ton, nešto i kao tehnički direktor, ono kada se na terenu mora postaviti ekipa, napraviti raspored, kreirati na licu mjesta. Teška priča koju je šuteći podnosio. U ratu je ostao bez oca i amidže, brdo Žuč, Sarajevo, borci. I bez majke je ostao. Oni koji nose vedrinu u životu, na licu, tugu potisnu u srce. Tako se i umire od srca. Tog jutra, eh, tog jutra je krenuo sa ekipom FACE-a na teren. Na kućnom pragu srce je stalo. Naša Arijana Saračević-Helać, bliska prijateljica Elvirovog oca i amidže, rođena na isti datum kao i Elvir, najbliža mu od svih nas, najbolnije je opisala tog momka. Dušica, sunčica, ljepotica. Tako sam ga zvala i osjećala. Utihnulo je srce našeg skromnog, poštenog lijepog Panje. Bio je sin jednog od braće Panjeta koji su s komandantom Šehovićem, 27. jula 1993. godine, braneći domovinu, poginuli na Žuči. A on tek beba. Panjica i ja, na isti dan, slavili smo rođendan. Televizijska zajednica ga je voljela. Tužni smo, dragi Panja, i puno te volimo.