Demobilisani borac Armije RBiH, Ajet Mamuti, obratio se redakciji FACE-a, opisujući svoju svakodnevnu egzistencijalnu borbu nakon rata… Sam, napušten, zaboravljen od svih… a dao je svoje zdravlje, mladost državi Bosni i Hercegovini u trenucima kada joj je bilo najteže.
FACE TV je prethodnih godina prva apelovala i izvještavala o ovoj tužnoj životnoj priči praćenoj brojnim nedaćama, ali ni danas sistemski ništa nije riješeno. U nastavku prenosimo ispovijest demobilisanog borca ARBiH, Ajeta Mamutija.
“Teška mi je nepravda nanesena u posljednjih trideset godina. Skoro nikakva prava nemam ni kao čovjek, a još manje kao borac Armije RBiH. Davno sam zaboravljen, a u to sam se uvjerio dok sam godinama živio na ulici, boreći se kako da preživim i opstajem. Hvala Bogu, opstao sam zahvaljujući dobrim ljudima koji su stali uz mene. Da nije bilo njih, vjerovatno bih odavno bio u Vlakovu, zaboravljen od svih. Smatram da sam izložen velikoj diskriminaciji; svakodnevno se u to uvjeravam, gdje god da krenem: od Doma zdravlja pa nadalje, na svim nivoima vlasti. Kako je moguće da sam bio prvi kada je trebalo ići u borbu, nikad ništa nisam odbio, smatrao sam to čašću, ali danas od te časti nemam apsolutno ništa…
Mnogi znaju da nikad ne odustajem, da sam uvijek bio istrajan u svojoj borbi i da bih, ako zatreba, dao i život za svoja prava.
Prije dva mjeseca podnio sam zahtjev za novčanu pomoć putem Ministarstva za boračka pitanja. Danas pogledam, mene nigdje nema na spisku. Ljudi koji su predali zahtjev deset dana poslije mene već su primljeni. Ne mogu da vjerujem kako ta komisija radi.
Danas sam otišao u Kantonalni ured. Tražio sam da uđem i pitam gdje je moj predmet, nisu mi dozvolili. I nije to prvi put. Gdje god sam podnosio zahtjeve, nikada me niko nije pozvao. Nikad se niko nije oglasio. Vrata su mi stalno zatvorena.
Planiram u ponedjeljak lično predati zahtjev ministru da me primi. Ako me ne primi, stajat ću pred kantonom, s kartonom iz Narodne kuhinje i pola hljeba koji dobijem, pa mu reći: ‘Izvoli, pa ti živi od ovoga!’
Nije me stid da to kažem, ni da to učinim jer ja živim od 143 marke mjesečno, pod kirijom. Kad platim kiriju, meni ne ostane ništa. Ako me neko pozove da zaradim dnevnicu, dobro je. Ako ne, snalazim se kako znam i umijem.
Ogorčen sam na sve ove koji su mi moja prava doslovno ukrali. Ne mogu nigdje ništa da tražim. Pokušavao sam doći i do načelnika Ilidže, Nermina Muzura. Nikad me niko nije pozvao, iako sam više puta bio i na televiziji. Svi su to vidjeli ali nikada ništa nije pokrenuto. Ne znam više šta da radim, ali znam da nemam kome da se obratim. Prijatelja više nemam… ima ih samo dok imaju korist od tebe. Kod mene to više neće moći. Borit ću se do kraja i protiv svih onih koji bi sutra željeli da me vide ponovo na ulici ili pod mostom. Ako sve ovo ne urodi plodom, obratit ću se ponovo gospodinu Senadu Hadžifejzoviću i Domu za ljudska prava jer meni su sva prava ukinuta odavno. Kakva općina, kakvo boračko udruženje… Pomirio sam se sa sudbinom da živim kako mi je Bog odredio, jer od ovih nemam šta da tražim.
Ni sam ne znam kako sam uopće dobio ovu egzistencijalnu naknadu. Čudo je da me i to nisu odbili. Još i ovaj karton iz Narodne kuhinje… čudo je da ni to nisu uskratili. A imam svu dokumentaciju i da živim od te pomoći i Narodne kuhinje, plaćam kiriju, pa šta mi ostane? Ništa! Ja neću odustati, pa kud puklo da puklo.
Bio sam borac, ne samo na prvoj liniji odbrane, nego i u svakom segmentu svog života. Kao ratni veteran, dobitnik priznanja za hrabrost i nekadašnji član Patriotske lige od 1991. godine, vjerovao sam da će moja žrtva za domovinu značiti bolji život za mene i moju porodicu. Danas, nakon svih tih godina, pitam se: kako je moguće da su nas, istinske branitelje, pretvorili u zaboravljene i ponižene, dok su neki koji nisu osjetili težinu rata postali heroji i uglednici? Učestvovao sam u najtežim bitkama oko Sarajeva, bio na prvoj liniji kad je svaki dan mogao biti moj posljednji. S rovom sam dijelio i glad i strah, ali i nepokolebljivu vjeru u budućnost. Međutim, te su bitke ostavile neizbrisiv trag, ne samo na moje tijelo, nego i na moj um. PTSP je postao moj svakodnevni saputnik, utkan u svaki trenutak mog života. Umjesto da se vraćam u normalan život, borio sam se s traumama, siromaštvom i osjećajem da sam ostavljen od svih. Bez podrške društva ili sistema, proveo sam skoro osamnaest godina na ulici, sam i zaboravljen. Živim na rubu egzistencije… mislim čak i da je i to blaga riječ. Moja jedina primanja su boračka naknada od 300 KM. Polovinu tog iznosa trošim na dugove koje sam naslijedio zbog nesretnih okolnosti i grešaka sistema, a ostatak odlazi na kiriju. Na kraju mi ne ostaje ništa. Nemam za osnovne potrebe, ni za hranu, ni za lijekove, ni za bilo što što bi moj život učinilo dostojnim čovjeka. Često me muči glad, osjećaj bespomoćnosti i tjeskoba koja me proganja. Više od četrdeset godina radio sam najteže fizičke poslove. Skoro dvadeset godina sam korisnik javne kuhinje. Dobri ljudi su mi pomagali koliko i kad su mogli. Da nije bilo njih, vjerujem da bih dosad bio mrtav. Teško mi je priznati to, ali često sam razmišljao o tome da život nema nikakvog smisla i da bi mi bilo lakše da sebi sratim muke. Nije mi prvi put da se osjećam ovako. Već godinama se pitam kako je moguće da sam zdravlje i najbolje godine dao za ovu zemlju, a da zauzvrat nisam dobio ni osnovnu sigurnost. Sud mi je čak uskratio dodatna primanja, ostavljajući me na ivici propasti. Ako se ništa ne promijeni, postoji realna mogućnost da se ponovo nađem na ulici, bez krova nad glavom, bez ikakve nade. Najviše me boli nepravda. Mi, borci, koji smo stajali tamo gdje niko drugi nije htio, sada živimo u zaboravu, dok oni koji nisu osjetili rat i bol upravljaju našim sudbinama. Danas, umjesto da živim dostojanstveno, preživljavam. Umjesto da budem ponosan, osjećam sram što sam zaboravljen. Ovo nije samo moja priča. Ovo je priča svih nas koji smo dali svoje živote i zdravlje za slobodu. Sada od te slobode imamo samo mrvice. Naša žrtva ne bi smjela biti zaboravljena. Mi smo ljudi, a ne statistika ili prošlost koja se treba zanemariti. Pozivam sve institucije, društvo, medije i ostale da čuju naš glas. Neka se prepozna težina našeg tereta i neka se pruži podrška onima koji su sve dali za ovu zemlju. Ne tražimo mnogo, samo priliku za dostojanstven život… jer ako zaboravimo borce, zaboravljamo sve ono za šta su se borili. Život u miru ne bi smio biti nastavak borbe. On bi trebao biti pobjeda.”